Kako je sve počelo, tko su zapravo glavni likovi koji prethode pripovijesti o žar-ptici? Počelo je davne 1910. godine – prije više od stoljeća – kada je veliki ruski skladatelj Igor Stravinski, glavni lik i jedan od najvećih glazbenika 20. stoljeća, dovršio partituru baleta Žar-ptica. Nešto ranije je na drugom kraju svijeta, u Parizu, jedan veliki ruski baletni impresario utemeljio glasovitu baletnu trupu koju je nazvao Ballets Russes, Ruski baleti, i s kojom je ne samo stekao svjetski ugled, nego je utjecao na razvoj baletne umjetnosti u Europi. Bio je to Sergej Pavlovič Djagiljev, koji će u narednim godinama s velikim uspjehom postaviti niz važnih umjetničkih ostvarenja, a među njima i tri baleta Igora Stravinskoga, koji su upravo u interpretaciji Ballets Russes postigli svjetsku slavu. To su baleti Žar-ptica, Petruška i Posvećenje proljeća.

Godinu dana nakon prve izvedbe baleta Žar-ptica u Parizu 1910., Igor Stravinski piše 1. orkestralnu suitu s glazbom iz istoimenog baleta, a krajem 20-ih godina prošlog stoljeća on živi u Morgesu, malom gradiću na obali ženevskog jezera u Švicarskoj, gdje – prigoda je spomenuti – prijateljuje s našom velikom sopranisticom Majom de Strozzi Pečić i njezinim suprugom Belom Pečićem. Poznato je da je to poznanstvo nagnalo Igora Stravinskog da posjeti svoje prijatelje u Zagrebu, a i da za Maju, očaran njezinim glasom, napiše ciklus pjesama. Mnogo godina kasnije posjetit će i Muzički biennale Zagreb, ali to je već druga priča. Vratimo se mi Žar-ptici. U spomenutom Morgesu Stravinski piše drugu suitu iz baleta Žar-ptica, ovu koju ćemo danas slušati. Bilo je to 1919., dakle prije točno stotinu godina. Što to zapravo znači: suita iz baleta? To znači da je autor odlučio najdojmljivije glazbene odlomke iz baleta skratiti i prirediti za izvedbu na koncertnoj pozornici.

 

Stravinskijevo razumijevanje glazbe činilo se u početku 20. stoljeća pomalo neobičnim, „nepopravljivo osobnim“ - kako ga je nazvao Pierre Boulez, dirigent i skladatelj, još jedan od glazbenih velikana 20. stoljeća. „Sve se doima kao u nekoj vrsti akrobatske ravnoteže“, zapisao je Boulez. Akordi se slažu u paralelnim nizovima, pridajući glazbi neku vrstu egzotičnog prizvuka osebujne boje, koja nije toliko ruska, koliko je posljedica Stravinskijeva nadahnuća. Izrazita ritmička energija, na trenutke gotovo agresivnost, najava je budućih događaja u glazbi.

„Prva Žar-ptica! Stajao sam u tami Opere dok je trajalo osam orkestralnih pokusa koje je vodio Pierné. Pozornica i cijelo kazalište blještalo je na premijeri. I to je sve čega se sjećam“, opisao je Igor Stravinski svoje dojmove nakon premijere Žar-ptice.

A kako i ne bi blještalo kada se sjaj žar-ptice u plamenu prosuo ne samo gledalištem, nego je i njegova glazba – glazba koju danas slušamo – zagrijala prisutne čarolijom skladateljeva nadahnuća, koje će obasjati čitavo 20. stoljeće.