Novosti

22. siječnja 2020.

Spartanskim treningom ušli su u legendu, a 9.veljače japanski Kodo bubnjari s otoka Sado nastupaju u Lisinskom

Ustaju u zoru, trče, ne koriste tehnologiju, sami uzgajaju hranu i obožavaju našeg Cro Copa
 
U povijesti rocka bubnjari nikada nisu slovili za oličenje samokontrole i discipline. Nemoguće je zamisliti mladog Gingera Bakera kako ustaje u cik zore ne bi li pretrčao deset kilometara, Keitha Moona koji četveronoške riba pod ili Johna Bonhama na delikatnoj ceremoniji pijuckanja čaja.

No sve nabrojeno doista jesu dnevni zadaci onih koji žele postati bubnjari – no oni japanski, Kodo bubnjari s otoka Sado. Šest dana u tjednu ustaju u zoru, trče, obavljaju ritualna čišćenja, u kampu za regrutaciju žive bez grijanja, uzgajaju svoju hranu i sami izrađuju svoje bubnjarske štapiće. Računala i mobiteli su im zabranjeni, a sa svojim obiteljima mladi od 18 do 25 godina koji su pristali na takav režim komuniciraju isključivo ručno pisanim pismima, i to sve vođeni samo jednim ciljem – da nakon spartanske obuke postanu dio Kodo ansambla. No ni kada uđu u ansambl Kodo bubnjara život im nije samo pjesma, iako režim života nije tako rigorozan, iziskuje odricanje prožeto disciplinom, ali donosi golemo priznanje i čast. 
 
Tradicija nastala u 6. stoljeću
Njihovu vještinu u Zagrebu smo slušali i gledali 2009. godine u Ciboninoj dvorani. U publici su tada okupili 3000 ljudi, a jedan od Kodo bubnjara i njihov umjetnički ravnatelj novog showa Yuichiro Funabashi živo je zapamtio to gostovanje jer je dan prije nastupa u toj istoj dvorani gledao odličnu košarkašku utakmicu. Na temelju toga, govori nam, stekao je dojam da je Hrvatska zemlja u kojoj je sport vrlo popularan i važan, baš kao i u Japanu, a prateći srazove naših s japanskim sastavima na svjetskim prvenstvima, pamti upečatljiv hrvatski crveno-bijeli dres.
"Osim toga, gospodin Mirko Cro Cop je dugi niz godina aktivan u Japanu pa po njemu svi znaju za Hrvatsku", kaže nam Yuichiro Funabashi uoči ponovnog dolaska njegove trupe 9. veljače u dvoranu Lisinski. U Zagrebu će izvesti svoj novi show naslovljen “Legacy” koji spaja njihova najomiljenija djela s novima, a u povodu toga ispričao nam je ponešto i o povijesti taiko bubnjeva na kojima sviraju, a koji pak zajedno s plesovima poput bugakua potječu iz Kine i s Korejskog poluotoka i datiraju iz 6. stoljeća kada je uveden i budizam.

"Taiko bubnjevi bili su vezani uz drevne animističke čarolije i proricanje te za poljoprivredne obrede za bolji uzgoj riže, a kada su se proširili na regije postali su dio japanske kulture. Od davnina do srednjeg vijeka, razvili su se u Gagaku, Dengaku, Sarugaku i Nohgaku. Kasnije, tijekom razdoblja Edo, taiko se koristio u Kabukiju i Nagauti, na svetkovinama i ceremonijama. Opna taiko bubnja izrađuje se od kravlje i konjske kože. Bubnjevi se dube iz debla jednog stabla, a koža se na njih pričvršćuje čavlima i vijcima ili užadima. Ponekad se tijelo taiko bubnjeva izrađuje lijepljenjem dugačkih i tankih drvenih ploča i pričvršćuje obručima", objašnjava Funabashi pa kako bismo naučili malo i o japanskom folkloru u kojem taiko bubnjevi imaju svoje mitološko porijeklo, kazuje nam narodnu priču koja se vezuje uz njihov nastanak:

"U japanskoj mitologiji Amaterasu Omikami, božica sunca, silno se naljutila na svog brata Susanooa, boga mora i oluja, pa se sakrila u pećini iza kamenih vrata i tako zamračila cijelu zemlju. Drugi bogovi ostali su u tami pa zabrinuti zbog te situacije podigli su graju i počeli bučiti ispred kamenih vrata, a jedna od pomoćnica u hramu, Amenouzume, zaplesala je na velikoj bačvi bubnjajući po njoj nogama. Amaterasu su privukli zvukovi tog bubnjanja i smijeha pa je otvorila vrata i tako se, prema mitu, vratila svjetlost. Kazuje se da je Amenouzumino bubnjanje nogama na bačvi bilo preteča taiko bubnjeva.

Većina budućih taiko bubnjara počinje svirati, kaže, u dječjoj dobi, i to u lokalnim bubnjarskim grupama. Tek nakon punoljetnosti mogu pristupiti rigoroznoj audiciji za Kodo nakon čega uče ugađanje i rukovanje bubnjevima, držanje tijela u odnosu na bubanj i načine udaranja drvenim palicama (bachi). Svaka generacija vježba samostalno, a najstariji član ansambla Kodo koji stiže u Zagreb ima 69 godina. Funabashi je osobno imao drukčiji put jer je bubnjati počeo vrlo kasno – kao 21-godišnjak. Danas je zadovoljan svojim životnim odabirom jer ljudima diljem svijeta ugađa prenoseći im kulturu svoje zemlje. Za kraj nas je zanimala i koja informacija o otoku Sado i par preporuka ako nam se posreći da ga ikada posjetimo.
 
Najveća proizvodnja zlata
"Otok Sado jedan je od niza manjih otoka u Japanu, s obalom dugom 200 km i s 58.000 stanovnika. Ima dugu povijest, na njemu su nađena arheološka nalazišta stara oko 20.000 godina. U drevnim i srednjovjekovnim vremenima pružao je azil političkim zatvorenicima, dok je od razdoblja Edo do razdoblja Meiji gospodarski i kulturno napredovao zbog najveće svjetske proizvodnje zlata. Otok je idealan za poljoprivredu i ribarstvo i poznat po ukusnoj hrani i proizvodnji sakea. Vožnja biciklom u proljeće, kampiranje ljeti, ukusna hrana u jesen i zimi nešto su što treba probati. Svako selo ima svoj jedinstveni festival, pa bi bilo dobro obići i njih. Imamo i mnoštvo vrućih izvora, hramova i svetišta te pozornica za Noh (japanska glazbena drama) pa predlažem odvojiti par dana za opušteno razgledanje. A dobrodošli ste i u naš prostor u selu Kodo u kojem možete doživjeti taiko!" zaključio je Funabashi.

(Izvor: Večernji list)