Događanja

THOMAS SANDERLING, dirigent

ENRICO DINDO, violončelo

 

Mieczysław Weinberg: Koncert za violončelo i orkestar, op. 43

Dmitrij Šostakovič: 5. simfonija u d-molu, op. 47

 

Enrico Dindo bio je šef dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a od 2015. do 2021. godine, dok kao solist na violončelu s našim orkestrom surađuje i puno dulje. Violončelo je počeo učiti sa šest godina, diplomirao na Konzervatoriju Giuseppe Verdi u Torinu, te se usavršavao kod Egidia Rovede i Antonia Janigra. Od 1987. do 1998. bio je glavni violončelist Orkestra milanske Scale. Dobitnik je prve nagrade na natjecanju Rostropovič u Parizu 1997., pri čemu je slavni ruski umjetnik rekao: „Dindo je violončelist osobitih kvaliteta, potpun umjetnik i oblikovan glazbenik s izvanrednim tečnim zvukom i divnim talijanskim glasom“. Tada je počela njegova sjajna solistička karijera koja ga je dovela i do nas. Upravo je Mstislav Rostropovič bio prvi izvođač Koncerta za violončelo i orkestar Mieczysława Weinberga koji je kao Židov iz rodne Poljske 1939. pred nacistima, prebjegao u Sovjetski Savez gdje se školovao, sprijateljio s Dmitrijem Šostakovičem i ostvario karijeru jednog od najvećih sovjetskih skladatelja. Njegov opus tek u 21. stoljeću dobiva više pozornosti na Zapadu, pa tako i Koncert za violončelo, prožet poljskim i židovskim narodnim temama. Jedan od promotora Weinbergove glazbe je njemački dirigent rođen u Novosibirsku - Thomas Sanderling. Školovan u Sankt Peterburgu i Berlinu, bio je asistent Herbertu von Karajanu i Leonardu Bernsteinu te je ostvario iznimnu međunarodnu karijeru. Od 2017. do 2022. bio je umjetnički direktor i šef dirigent Novosibirske filharmonije, a taj je položaj napustio u znak protesta protiv ruske agresije u Ukrajini.

 

Uz Weinberga, posebno mjesto u njegovu djelovanju zauzima Dmitrij Šostakovič. Skladatelj je bio na Sanderlingovu dirigentskom debiju u Moskvi te ga je osobno tražio da dirigira prvu izvedbu njegove 13. i 14. simfonije u Njemačkoj. Šostakovičeva Peta simfonija svrstava se među njegova remek-djela. Praizvedena je 1937. u tadašnjem Lenjingradu s velikim uspjehom: službeni kritičari u njoj su vidjeli primjer kako se umjetnici mogu pokoriti zahtjevima Partije, dok je publika u njoj vidjela izraz patnje pod Staljinovim režimom.