Događanja

DAWID RUNTZ, dirigent

BENJAMIN SCHMID, violina

 

Wolfgang Amadeus Mozart: Figarov pir, uvertira iz opere

Arnold Schönberg: Koncert za violinu i orkestar, op. 36

Gustav Mahler: Simfonija br. 5

Beskrajno lepršava i radosna – Uvertira operi Figarov pir vedar je pozdrav životnim radostima. Ta blještava uvertira sjajan je uvod u jednu od najslavnijih opera u glazbenoj povijesti i izvanredan primjer skladateljeva glazbenog genija koji je komičnu narav opere pretočio u uvertiru koja je virtuozna glazbena šala. Tako uvertira i započinje – tiho, užurbano, šapćući – kao beskrajno duhovit Mozartov glazbeni uvod u ljubavne zavrzlame, spletke i zabune sa sretnim završetkom. Djelo je od davnine na koncertnom repertoaru kao zasebna skladba, a po predaji, sam je veliki Mozart svirao čembalo i dirigirao na praizvedbi opere u Bečkom Burgtheatru 1786. godine.

 

Izrazita stvaralačka fantazija začetnika dodekafonije Arnolda Schönberga snažno dolazi do izražaja baš u njegovu Koncertu za violinu op. 36. To istaknuto djelo majstorova dodekafonijskog razdoblja iznenađuje baš spojem zvukovnih noviteta s vrlo tradicionalnim, ekspresivnim zvukom violine. Solističku dionicu violine Schönberg vrlo umješno integrira u zvukovnu sliku i pratnju orkestra dajući solistu veliku ekspresivnu slobodu u bogatim „cadenzama“. Skladateljeva namjera je slušatelja izložiti određenoj zvukovnoj „oporosti“ koja naizgled nema veze s tradicionalnim poimanjem harmonije i estetike; on briljantno i sadržajno rabi sve tehničke mogućnosti violine tako da je solist pred velikim izazovom. Schönberg i orkestralnu pratnju sklada po načelu dodekafonije – savršeno organiziranog sistema 12 tonova koji su određeni brojevima i ponavljaju se. Bogatstvo takvom sistemu daje ritam – dohvaćajući nam beskompromisnu vrijednost te glazbe. Tu jedinstvenu, vizionarsku i kompleksnu skladbu slušat ćemo u izvedbi Benjamina Schmida (1968.), izuzetnog austrijskog violinista kojeg kritičari diljem svijeta nazivaju „The Complete Violinist“. Nema epohe i stila kojeg se svojom bogatom koncertnom, pedagoškom i diskografskom djelatnošću nije dotaknuo. Posebno su zapaženi izravni televizijski prijenosi uz Bečku filharmoniju i sa Salzburg festivala uz mo. Ozawu i Gergieva. Profesor i mentor je na Mozarteumu u Salzburgu, a najčešće koncertira na violini A. Stradivarija iz 1718. godine.

 

Duboko misaona i moćna, Peta simfonija Gustava Mahlera gotovo je proročansko djelo – ona je skladateljev oproštaj s lagodnim, bezbrižnim, pomalo dekadentnim glazbenim životom. Mahler iskreno i duboko naslućuje velike promjene u glazbenom izričaju – nagovještava ih već u prvim taktovima simfonije, u cijelom sugestivnom prvom stavku Žalobnoj koračnici. Prvi stavak simfonije je doista „sudbinski“ – uzvišen i znakovit signal u limenim puhačima prožima svojom moći cijeli prvi stavak (glazbeno bi ga mogli povezati s odrješitim početkom Pete simfonije još jednog bečkog velikana – Ludwiga van Beethovena). No vremena bezbrižnosti, raspjevanosti i istinske radosti zauvijek ostaju u Mahlerovu sjećanju, on im se rado vraća u melodijama pučkih napjeva i odjecima plesne, salonske glazbe. Peta simfonija je skladba velikih glazbenih kontrasta, Mahler je na trenutke duboko uznemiren, gotovo gleda u ponor vlastite duše (kako čujemo u dramatičnom drugom stavku). Veliki majstor je neprekidno spiritualan i drastičan, uzvišen i tugaljiv, no u Petoj simfoniji je svakako krajnje nekonvencionalan. Zapanjujuć kolorizam slavnog Adagietta, kojeg je majstor orkestralno sveo na harfu i gudače, mnogima je poznat i kroz filmsku umjetnost (klasiku kinematografije Smrt u Veneciji L. Viscontija). Majstorova uzburkana umjetnička narav sjajno dolazi do izražaja u zanosnom i optimističnom Rondu, petom stavku, konačnom glazbenom iskupljenju od očaja i nedoumica slaveći sjedinjenje tradicije i svježih ideja u novom ruhu. Glazbeni velikan Gustav Mahler ravnao je praizvedbom svoje smjele i maštovite Pete simfonije u Kölnu 1904., a svoje osebujno remek-djelo posvetio je ljubavi svog života, supruzi Almi Mahler.