Ta-ta-ta-taaa?
Tehnički ta tema zapravo glasi “Ba-na-na-naaa”, što je slučajno i Beethovenovo omiljeno voće. Za Beethovenovu godinu, a kao dio narudžbe za Filharmoniju iz Osla, uzeo sam najslavniji Ludwigov motiv iz njegove Pete simfonije i promijenio ga tako da stane u neuobičajenu mjeru od pet doba u jednom taktu. Povrh toga obradio sam ga i u stilu i ritmu funka, meksičke i latinoglazbe, jazza i swinga te na njemu napravio još niz drugih čudačkih operacija. Vrlo nekonvencionalan, ali uvijek prepoznatljiv, taj komad dokazuje koliko se dobro čovjek može zabaviti i koliko daleko može ići ako je originalan materijal tako sjajan kao u toj “Banananaaa-skladbi”. Zagrizeš komadić i poletiš!

 

Koje vas još Beethovenove teme nadahnjuju?
U programu “Beethovenova noćna mora” (“Beethoven’s Nightmare”), koji ćemo Hyung-ki Joo i ja praizvesti u Oslu 7. siječnja, završna su skladba “Radosne varijacije” (“Joyful Variations”). Uzeo sam legendarnu temu “Ode radosti” iz Devete simfonije i poveo je na put oko svijeta u posjet različitim kulturama s fokusom na glazbu devet različitih predjela: brazilsku sambu, kubansku, kolumbijsku i venezuelsku salsu, dalekoistočne zvuke Kine, Koreje i Japana, klasičnu i bollywoodsku glazbu Indije i Pakistana, keltsku iz Irske, Škotske, Francuske i Španjolske, afričku iz Senegala, Gane, Južne Afrike i Kameruna, romsku iz Španjolske, istočne Europe i Argentine, bliskoistočnu iz Egipta i Turske te blues, rock, funk i zvuk big banda iz Sjeverne Amerike.

 

Znači, dobro se zabavljate s himnom Europske unije...
Pokušavam ispričati priču o Beethovenovu snažnom vjerovanju u umjetničku i osobnu slobodu. I njegovo uvjerenje da smo svi mi braća i sestre. Kulturne različitosti istražujem dijelom kroz glazbene ljestvice različitih podneblja te raznovrsne narodne ritmove, ali i uz mnogo zabave, radosti i teatralnosti.

 

Jeste li razmišljali kakav će učinak na “Odu radosti” imati Brexit?
Brexit na nju neće utjecati. Ona je već preživjela sve vrste gadova koji su je zloupotrebljavali na bezbroj načina, uključujući naciste. Djelo predstavlja i slavi osobnu slobodu i individualizam, a u isto vrijeme bratstvo i sestrinstvo cijelog čovječanstva. U jednoj drugoj skladbi ipak sam se pozabavio i temom Brexita. Na narudžbu velikog violista Lawrencea Powera napisao sam “Brexit Polku” kao jednu od 11 skladbi za violu solo u zbirci “Violamania” koju je objavio Universal Edition. U njoj sam iskoristio motive himni svih zemalja članica Europske unije, uključujući hrvatsku. Usput, u “Violamaniji” je i skladba na koju sam osobito ponosan. Naručio ju je Antoine Tamestit i zove se “Passacaglia”.

 

A što je sa skladbom “Za Elizu” (“For Elise”) i tko je uopće bila ta Eliza?
Beethoven, čini se, “Za Elizu” uopće nije napisao za Elizu, nego za neku sasvim drugu osobu istog imena. Fantastično, zar ne? Tu sam melodiju ponovno izumio na dva načina. Najprije u skladbi “For A Lease”. “For Elise” je Beethovenova najpoznatija skladba, a “For A Lease” nije. Barem ne još. Budimo pošteni: uza sve poštovanje koje imamo prema Beethovenu, original baš i nije neko jako djelo, a harmonijski je ponekad na rubu kiča. Pokušao sam maknuti nešto od tog kiča i napraviti je u nekim dijelovima osjećajnijom, a u nekima epskijom. Nakon što sam završio “For A Lease”, u suradnji s bečkim umjetnikom elektroničke glazbe Dandarijem napravio sam pravu verziju “For Elise” za 21. stoljeće. Njen naslov “Foreign Lisa” naglašava ulogu stranih elemenata, poput sintesajzera, u toj reinkarnaciji. Također, i sam Beethoven je bio stranac kada je s 22 godine došao u Beč i “pomeo” bečku glazbenu scenu do tada nečuvenim glazbenim elementima. Dandario je uzeo dijelove koje sam snimio s Julianom Rachlinom i napravio od njih remix dodajući elektroničku glazbu. Ja sam onda snimio dodatne dionice i nove elemente koje je Dandario još jednom remiksao, a ja sve još jednom iznova orkestrirao. Sve skupa zvuči komplicirano, ali rezultat je, čini mi se, ispao sasvim zgodan.

 

Beč vam je dodijelio posebnu ulogu u 2020. godini...
Grad Beč me je angažirao da budem impresario projekta Beč 2020. – prijestolnica glazbe. U sklopu toga sam sudjelovao u deset događanja širom svijeta na kojima sam svirao i govorio pred međunarodnim auditorijem i novinarima o Beču i njegovoj ulozi u prošlosti i budućnosti. Važan aspekt svega toga jest koliko je Beč još aktualan, a ne grad jučerašnjice. Usprkos ili upravo zbog svoje bogate i raznovrsne povijesti u glazbi, književnosti i likovnoj umjetnosti, Beč je grad i današnjice i sutrašnjice. On je prijestolnica glazbe na mnogo više načina nego što možete zamisliti. Nama umjetnicima svih vrsta on daje slobodu da sanjamo, prostor da stvaramo i da volimo biti svoji. A sve to počinje obrazovanjem.

 

I vi ste, baš kao i Beethoven, došli kao stranac u Beč i u njemu ostali. Razmišljate li po čemu će vas za 200 godina pamtiti? Pokušavate li komponirati melodiju koju će i tada ljudi zviždati i pjevušiti?
Osim što je to nemoguće predvidjeti, već i samo razmišljanje o tome po čemu ću ja biti upamćen vrlo je tašto. Ali, kvragu, zašto ne pokušati? U Urugvaju ljudi će vjerojatno još mnogo godina zviždukati moju pjesmu. A vjerujem i da bi moja “Druga godišnja doba” mogla biti popularna među budućim naraštajima. Očito nadahnut Vivaldijem, i ja sam se odlučio okušati u oslikavanju godišnjih doba, a moj je pristup bilo malo kulinarskiji i filozofskiji. Puni naslov djela dugačka je igra riječi koja na engleskom počinje ovako: “4 Seasons – 12 Reasons...” Za mene je temeljno pitanje, kao i za cijelo čovječanstvo, koji je razlog da radimo ono što radimo. Mnogi su filozofi imali različite teorije i mnoštvo religija pokušava nam dati svoja objašnjenja, bila ona zadovoljavajuća ili ne. Moj osobni i sigurno lako prilagodljiv razlog jest kreativnost. Tema kreativnosti nit je koja je protkana kroz sve naše živote. Bez zalaženja u previše detalja, svi razlozi koje ovdje dajem kreativne su prirode više nego racionalne. Nekad se čine i banalnima, ali ja vjerujem da ni banalnost nije za bacanje sve dok u nju utiskujemo vlastiti kreativni DNK.

 

Koju je ulogu Beethoven odigrao u vašem životu, odrastanju i oblikovanju vas kao glazbenika i čovjeka?
Da budem iskren, osjećam se povezanim s njim. Mentalno, duhovno, pa čak i moralno, ma što god to moglo značiti. Čak bih se usudio tvrditi da smo u duhovnom srodstvu. A kako je on sada duh, ja bih ga volio posvojiti kao svog oca s obzirom na to da nije imao vlastitu djecu. Ne znam je li to smiješno ili žalosno, ali i Beethoven i moj stvarni otac bili su alkoholičari i obojica su umrla u dobi od 56 godina. Slučajnost? Možda jest, a možda i nije.

 

Koje vam se Beethovenove osobine najviše sviđaju i u kojim se točkama najlakše poistovjećujete s njegovim genijem?
Beethovenov nam duh danas treba više nego ikad prije. Treba nam njegova ljubav prema individualnosti, njegova vjera u čovječanstvo, njegovo uvjerenje da smo svi sestre i braća. Vjerujem da to čovjek lako može čuti u njegovoj glazbi. I to je ono s čim se uvelike mogu poistovjetiti.

O njemu kruže glasine da je bio težak čovjek bez previše smisla za humor. Istina?
To nikako, siguran sam, ne može biti istina. U njegovoj glazbi možete čuti nevjerojatnu količinu humora i duhovitosti. On je bio snažna ličnost. Lako bi se naljutio i bio frustriran. Kao moj otac – još jedna sličnost. Ali i moj je otac bio jedan od najhumorističnijih ljudi na svijetu. Beethoven se desetljećima borio s činjenicom da gubi sluh. Vjerujem da ga je ta unutarnja borba ponekad činila bijesnim na cijeli svijet. Ali znam da je imao dobro srce kao malo tko. I opet baš kao i moj otac.

 

Beethoven je bio čovjek vrlo svjestan i angažiran i oko politike svog vremena; primjerice, najprije se divio Napoleonu, a potom ga prezirao. Možete li zamisliti Beethovena u današnjoj Europi? Vidite li danas osobu koja bi bila vrijedna da joj se posveti takvo djelo kao što je Beethovenova Eroica?
Boris Johnson? Šalim se, naravno. Ali jedno je sigurno: Beethoven bi bio zgrožen samom idejom Brexita. On je, zapravo, razmišljao o preseljenju u London. Ali Beč ga je toliko volio da su neki jako bogati ljudi prikupili novac da mu plate da ostane. Mislim da se Beethoven danas sasvim sigurno ne bi poželio preseliti u London koji napušta Uniju koja je osigurala 75 godina mira u Europi. Angela Merkel bi mogla konkurirati za Ludwigovu posvetu. Ili možda Walter Hallstein, jedan od otaca utemeljitelja Europske unije. Ili bi to možda trebao biti François Mitterrand.

 

Klasična se glazba, barem na hrvatskom, zove i ozbiljnom. Jesu li glazbene komedije koje radite neozbiljne?

Zapravo, ja sam vrlo ozbiljan klasični glazbenik koji strastveno voli glazbu. Ja se zabavljam svirajući klasičnu glazbu, ali nikada i nipošto na račun klasične glazbe tako da bih joj se rugao. To je velika razlika. Glazba je uvijek na prvom mjestu. Još dok sam pohađao Menuhinovu školu, imao sam osjećaj da svijet klasične glazbe sebe uzima preozbiljno. Odlazak na koncert često je više podsjećao na sprovod nego na proslavu života. Mnoga su glazbena djela ozbiljna i tragična, ali to ne znači da cijela ceremonija oko klasične glazbe mora biti tako ozbiljna i elitistička. Mi smo to oduvijek željeli promijeniti. Nijedan se roditelj ni dijete nikada više neće bojati klasične glazbe nakon što dođu na bilo koji naš show. Ja doista ne razlikujem ozbiljne od manje ozbiljnih dijelova. Humoru pristupam s velikom ozbiljnošću, a ozbiljni dijelovi uvijek bi morali biti zabavni. Ali, u svim svojim predstavama imam i dijelove s jednostavno prelijepom i dubokom glazbom, a često pišem i glazbu koja tako zvuči, poput skladbe “Lento”, koju je Daniel Hope snimio za Deutsche Grammophon.

 

 

Intervju u cijelosti možete pročitati OVDJE.