Aljoša Jurinić ima 29 godina i već impresivnu međunarodnu pijanističku karijeru, a među najvećim uspjesima svakako mu je pobjeda na uglednom pijanističkom natjecanju Robert Schumann 2012., u skladateljevu rodnom gradu Zwickauu. Tu su još finale najprestižnijeg svjetskog pijanističkog natjecanja Frederick Chopin u Varšavi 2015. te Natjecanje kraljice Elizabete 2016. Trenutno je finalist prestižnog međunarodnog pijanističkog natjecanja u Leedsu, a pred njim je solistički nastup u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 28. prosinca te u bečkom Musikvereinu gdje će nastupiti 16. listopada.

Kao i inače u mome poslu, ljeto mi je bilo udarno, s puno putovanja i brojnim koncertima, ali održivo. I uzbudljivo. Najprije sam bio u Kini, u deset dana nastupio sam osam puta u osam gradova, a osobito me se dojmilo to što je publika većinom bila vrlo mlada, u prosjeku puno mlađa od one koju obično viđamo na koncertima klasične glazbe. Puno mladih, a to puno znači milijuni, uči svirati klasične instrumente, pa na koncerte dolaze jer ih to zaista zanima, ne kao dio školske obaveze. Tako je i ugođaj bio lepršaviji i netipičan, svakako drugačiji nego u Europi ili Americi. Iako je bilo strahovito vruće i prilično naporno putovati iz grada u grad u tako malo vremena, iskustvo je bilo sjajno, a očito je i organizator bio zadovoljan jer mi je nove nastupe predložio već za iduće proljeće. Nakon Kine nastupio sam u New Yorku, u kojem sam živio od prošlog ljeta, potom u Češkoj te u Hrvatskoj, a jedan od najdražih koncerata ovoga ljeta bio mi je onaj u Šibeniku, na vrhu Tvrđave Barone.

 

Nastupam razmjerno često, osobito po Europi, a od većih i najbližih, osim Zagreba, u Lisinskom 28. prosinca, očekuje me nastup u bečkom Musikvereinu 16. listopada. Tu su i dva putovanja u Japan, a u međuvremenu moram položiti takozvani Konzertexamen u Weimaru, na Hochschule für Musik Franz Liszt, što je najviši stupanj formalne pijanističke naobrazbe u Njemačkoj.

U New York sam se preselio zbog supruge Marije Pranjić jer je kao muzikoterapeutkinja dobila mjesto znanstvene novakinje u bolnici Mount Sinai, s jednim od najboljih svjetskih programa muzikoterapije. Program je trajao godinu dana i sad smo u međuprostoru zbog mojih koncerata. Zapravo ni ne znamo gdje ćemo živjeti od jeseni… Srećom, poslovi su nam takvi da možemo biti pokretni, a u mom slučaju ni jezik nije presudan niti moji prihodi ovise o tome gdje živim. Ako bih odlučio predavati, čemu sam sklon u dugoročnijoj perspektivi, morao bih naravno razmisliti gdje se trajnije smjestiti. Supruga je u procesu traženja doktorskog studija iz neuroznanstvene muzikoterapije, kakav kod nas ne postoji. Tako da nas vjerojatno očekuje preseljenje u neki od većih gradova Europske unije jer u ovom razdoblju zajedničkog života želimo doživjeti sve što želimo i možemo, raditi i disati punim plućima.

 

Da, život mi se podijelio na onaj prije i onaj poslije Varšave jer mi je to natjecanje zaista promijenilo život. Bio sam naravno svjestan važnosti tog događaja, činjenice da je pijanistima on u rangu Olimpijskih igara. Događa se jednom u pet godina, rjeđe od svih ostalih velikih natjecanja, pa i zbog toga ima osobit renome i prati se diljem svijeta, a danas to znači doslovno praćenje uživo, putem interneta. Izvođači su također mlađi, do trideset godina, slično kao što su sportaši najčešće do trideset i neke u toj vrsti forme da mogu konkurirati na najvišoj razini. Pritisak je bio velik, ali pripreme su tako minuciozne i temeljite da program možeš i unatraške odsvirati. Osim toga, kad su u pitanju takva iznimna događanja, toliko si usredotočen da nekako izgubiš osjećaj za njegove razmjere, prepustiš se i tek naknadno shvatiš koliko je to bilo stresno.

 

U sviranju kiks nije promašena nota jer u teškim programima svi pijanisti ponešto odsviraju pogrešno. Nitko ne misli da je to kraj svijeta, osim naravno ako toga nema previše. Kiks bi se prvenstveno mogao odnositi na memorijski problem jer sviramo napamet i može se dogoditi da usred skladbe jednostavno zaboraviš što dalje ide. Kao da na sceni zapneš u monodrami… Osobno ne pamtim veće kikseve i zaista ne znam što bih da mi se takvo što dogodi. Nadam se da neće, a i u zrelijoj je dobi lakše improvizirati. Bolje razumiješ glazbu, ono što je skladatelj htio reći, pa se brže snađeš, povežeš stvari.

 

Nastupi uvijek izvuku dodatnu inspiraciju. Kad je u pitanju klasična glazba, većina publike ne razumije njezinu srž, ali svjesni ste da ondje sjede i znalci koji čuju svaku notu. Oni me motiviraju da uvijek iz sebe izvučem maksimum. S druge strane, ponesu me i emocije, što mi je bilo teško kontrolirati kad sam bio mlađi. Recimo, kad pijanisti nisu posve sigurni u program, sviraju sporije kako bi imali veću kontrolu. Ja sam, s druge strane, znao kako to treba zvučati, u kojem tempu mora biti, i bilo mi je važno postići tu atmosferu. Nije mi bilo presudno kad bi se u izvedbi unutra nešto malo zgužvalo i preskočilo. Bilo je previše uživljenosti, a premalo kontrole, ali s vremenom sam, kroz strateško vježbanje, naučio to dvoje uravnotežiti.

Ne, ne vjerujem. Jest naravno srodno mome poslu, ali skladanje je ozbiljan posao, ne tek nusprodukt ljubavi prema glazbi. Nisam od onih koji bjesomučno vježbaju, pa onda slušaju snimke, pa idu na koncerte, pa onda o tome debatiraju i posve su i isključivo zaokupljeni glazbom. Većina mojih prijatelja bavi se nečim drugim. Nije to zato što bi glazbenici općenito bili nekako inferiorni, nego zato što je u druženju s njima glazba često jedina tema. Pokušavam voditi najraznolikiji mogući život. Nikada na zabavama s klavirom nisam pristao odsvirati nešto usput, 'za dušu'. Sviranjem se bavim profesionalno i samo profesionalno, što ne znači da u tome nema duše… Razumijem da ima onih koji su život sveli na svoju profesiju. Meni je glazba najljepši i najvažniji dio života, ali samo dio.

 

Idem u kazalište, u kino, na izložbe, čitam, imam svoj mali dnevni ritual učenja, većinu sportova vjerno pratim, redovito sam u teretani. Od glazbe slušam više popularnu nego klasičnu, družim se koliko želim i koliko moram. Sveo sam to na najmanje, na nekoliko bliskih prijatelja, jer na putovanjima upoznajem toliko ljudi da mi druženja bude i previše. Da ne zaboravim: kuham, nastojim se zdravo hraniti.

Na mojim koncertima u Hrvatskoj zadnjih godina uvijek je puno i osobno se ne mogu požaliti, ali kako nisam stalno tu, ne mogu uopćavati. Iz moga iskustva, dolaze ljudi svih dobi i kultura klasične glazbe kod nas je na prilično visokoj razini. Uz to, hrvatski su glazbenici za jednu ovako malu zemlju vrlo uspješni u svjetskim razmjerima.

 

Ljudi me uglavnom uspoređuju s pojmom Ive Pogorelića, a ako se njega uzima kao pojam najuspješnijeg i najvažnijeg pijanista ovih prostora u povijesti, onda mi to naravno može samo laskati. Ali oni koji me s njim uspoređuju, većinom nisu profesionalci… Kad se malo dublje, profesionalnim okom pogleda, nas dvojica zapravo nismo usporedivi, imamo posve drukčiji pristup.

 

Neka počnu rano, što je više savjet za roditelje, a kad počnu, ne moraju odmah satima vježbati, važno je da im glazba postane dio života i da se postave osnovne stvari u tehnici. Kasnije, kad se krene ozbiljnije, sportski, obično svi zavole sviranje. Jako je važno i naći dobrog profesora, osobito prvih godina, a za one malo starije, u srednjoj školi, koji već godinama sviraju i žele biti izvedbeni umjetnici, važno je da imaju taj cilj, ali da istovremeno znaju da su šanse da ga ostvare vrlo male. To je posao u kojem ima malo mjesta i bilo bi dobro imati plan B, neku drugačiju, ali jednaku radost. Jedino tako se, neopterećeno, može ići prema planu A. U suprotnom se može dogoditi prenaprezanje, a to ni za umjetnost ne može biti dobro.

 

Kad sam sa šesnaest godina odlučio otići s Akademije, spopalo me da želim biti sportski novinar. Ali ne zadugo. Znao sam da mi tipkanje po klavijaturi ipak znači mnogo više od sviranja po tastaturi.

 

 

izvor: Tportal