Arsen Dalibaltayan jedan je od sudionika programa Rezidenti MUZA, koji ugošćuje talentirane studente sa zagrebačke Muzičke akademije. Ove sezone, osim njega, u ciklusu će nastupiti i violinistica Tao-Yuan Hsiao - Elise i bas-bariton Benjamin Šuran. 

 

Arsen je svoju ljubav prema glazbi naslijedio od roditelja, pijanista i pedagoga, kao i od ostalih članova obitelji, podijelit će s nama kako je to iskustvo oblikovalo njegov put do profesionalnog pijanizma. Otkriva nam kako je balansirao između obiteljskog odnosa i profesionalnog razvoja, te kako su mu prvi nastupi, suradnje s uglednim orkestrima i pripreme za velike koncerte pomogli da postane jedan od najistaknutijih mladih glazbenika današnjice.

 

 

To što sam odrastao u glazbeničkoj obitelji smatram velikim blagom. Poseban je osjećaj povezanosti u obitelji kad se bavite istim, a pogotovo kad je riječ o umjetnošću. U jednom trenutku dolazite do točke gdje roditelji prestaju biti roditelji, a kreću biti prijatelji s kojima možete imati najzamršenije i najzanimljivije razgovore, a osvrćući se na svoju okolinu vidim kako je to rijetkost danas. Što se tiče profesionalnog rada unutar obitelji, meni to nikad nije predstavljalo problem. Imam veliki respekt prema obitelji u glazbenom smislu, vjerujem u njihov dobar ukus, tako da kad radimo, onda nastojimo da se ipak održi odnos profesor-student, umjesto roditelj-sin.

 

 

Sigurno da tada još nisam osjećao pravu važnost tog nastupa, ali sada gledajući unatrag vidim da sam već u ranijoj dobi razvio sposobnost da nastupam kao solist i jednu radost od sviranja u ansamblu s drugim instrumentima. Što se tiče nastupanja pred publikom, tada sam bio manje osviješten, zato je na neki način bilo jednostavnije nastupati, ali sada, iako sam svjesniji i stresnije mi je, osjećaj unutarnje ispunjenosti je puno snažniji nakon uspješnog nastupa.

 

 

Pritisak i stres osjećam gotovo uvijek, ali naučio sam to prihvatiti, a nekada i iskoristiti u svoju korist. Smatram da je to najnormalnija i nezaobilazna emocija u izvođačkoj praksi. Naravno, ona ovisi o pripremi, koja se odvija tjednima, mjesecima, nekad i godinama prije nastupa. Što se tiče samih priprema, one jako variraju s obzirom na samu skladbu, njezinu zahtjevnost i na činjenicu jesam li izvodio tu skladbu prije ili ne. Najobičniji proces obuhvaća najprije odabir programa i njegovu prilagodbu s obzirom na okolnost koncerta. A dalje ide uvježbavanje programa: dobro poznavanje notnog teksta, a zatim produbljivanje znanja o skladbi, skladatelju, povijesnom kontekstu i promišljanje o načinima izvedbe.

 

 

Teško se odlučiti za jedno iskustvo jer svako je iskustvo posebno na svoj način. Ipak, istaknut ću dva nastupa. Prvo je nastup na festivalu Bad Cannstatt kod Stuttgarta s mladim i uspješnim čelistom Philippom Schupeliusom. Taj mi je događaj ostao u predivnom sjećanju jer sam prvi put zaista iskusio čari komornog muziciranja, a osjećao sam se vrlo inspirirano za daljnje usavršavanje u solističkom smislu. Kao drugi nastup navest ću nastup sa Zagrebačkom filharmonijom, gdje sam izveo Treći koncert Sergeja Rahmanjinova. Smatram da je taj događaj bio prekretnica u mojem razvoju i izvođačkoj praksi. U tom trenutku pomaknuo sam granice onoga što sam smatrao mogućim za sebe i dakako da je uvelike pridonijelo budućem razvoju.

 

Na koncertu u Lisinskom izvest ćete djela Liszta i Skrjabina. Što mislite o njima kao skladateljima, koliko volite izvoditi njihova djela i što Vam je bio najveći izazov u pripremi ovog programa?

 

Izvodio sam i Liszta i Skrjabina već prije, no ovaj put sam im se zasigurno posvetio u dubljem smislu. To su upečatljivi skladatelji s karakterističnom glazbom. Najteži izazov bio mi je spojiti ih u jednu cjelinu, naći im zajedničku točku ili temu. Iako dijele desetak godina iste epohe, stilovi im se jako razlikuju. Ipak, kao zajedničku temu izabrao sam temu Ljubavi i (vječnog) svjetla (ljubav koju više vežemo uz Liszta i ideja svjetla koja je stalno zaokupljala Skrjabina), a kao zajednička točka našla se Lisztova Dante sonata koja na neki način povezuje te dvije teme.