Bojan Z dobitnik je mnogobrojnih priznanja i nagrada. Kao glazbeni pedagog dobitnik je Ordena viteza za umjetnost i književnost koji mu je uručio Jacques Chirac, a kao izvođač nagrade Django Reinhardt za najboljeg jazz-glazbenika u Francuskoj, koju mu je dodijelila Francuska jazz akademija, te dobitnik prestižne nagrade European Jazz Prize, najvažnijeg priznanja za europske džeziste, kao i mnogih nagrada za svoje albume.

 

Tijekom karijere ostvario je suradnje s glasovitim glazbenicima iz raznih zemalja i objavio niz albuma kao vođa sastava. Glazbeni partneri bili su mu Michel Portal, Henri Texier, Billy Hart, Karim Ziad, Amira Medunjanin, Vlatko Stefanovski, Angelo Debarre, Nils Wogram i drugi.

U njegovu se sviranju osjeća klasična glazbena naobrazba, džezističko iskustvo, rokerski duh, ali i tradicijska glazba podneblja u kojem je stasao. Za razliku od većine ostalih glazbenika, Bojan Z te elemente inkorporira u svoj osebujni glazbeni jezik s pokrićem – jer nosi ih u svojim genima – što rezultira uvjerljivim skladbama i izvedbama. Nerijetko su to obrade narodnih pjesama, primjerice sevdalinki, ali i skladbi susjednih naroda, kao što su Uči me majko, karaj me, Zajdi, zajdi, Oj ti momče ohrigjanče, Yopla! i Bulgarska. 

 

Bojan Z će na koncertu u Lisinskom svirati solo, što iznimno voli i po čemu je posebice poznat. U tom kontekstu snimio je albume Solobsessions, Soul Shelter i As Is. Upravo u solo izvedbama najbolje do izražaja dolazi njegovo improvizatorsko umijeće.

 

„Volim svirati solo upravo zbog mogućnosti da u svakom trenu mogu preusmjeravati glazbu, bez straha hoće li me ostali glazbenici razumjeti“, tumači. „Na publiku računam, jer oni su u komfornoj poziciji slušatelja. No uz tu slobodu uvijek dolazi odgovornost, najprije prema samoj glazbi, a zatim svakako i prema slušateljima. Prednost sviranja solo je u fleksibilnosti i gipkosti, zadovoljstvu dobre komunikacije tijekom koncerta, a ograničenje je u samoći tijekom stvaranja glazbe i brojnih putovanja.“

 

Od klavirista koji su kao solo izvođači ostavili najjači dojam na njega najvažniji su Paul Bley, Richie Beirach, Clare Fischer, Keith Jarrett, ali i legende kao što su Fats Waller, Art Tatum i Duke Ellington.

 

„Volim i Charlesa Mingusa, iako mu klavir nije bio prvo glazbalo“, kaže. „Naime, sjajno je čuti neklavirista koji ga svira, automatski izbacuje superficijalni pijanizam. Ellingtona mogu slušati uvijek, toliko je nadahnjujuć, elegantan i neponovljiv, kao da dolazi iz neke druge dimenzije. Mnogi su uvjerljivi, neki su se uspjeli približiti suštini, ali svaki na svoj način. Zato sam, slušajući ih, zavolio jazz na duge staze. Od njih sam naučio u čemu je bit jazza. Za mene je to podsjećanje da je jazz glazba nešto što se može prenijeti i bez partitura. U tom stilu svaki je glazbenik u stanju skladati u trenutku, a taj akt ima i te kako ogromnu komunikativnu energiju, ako glazbenik radi na tome, naravno. Afrička dimenzija jazza - ‘mentor - učenik’ polako se gubi sa školskim pristupom. U ‘pre-Berklee’ razdoblju mladi su glazbenici učili od iskusnih, starijih, tzv. payin the dues. Taj pristup dao nam je velikane te glazbe.“

 

Bojan Z je od tih velikana učio kako izraziti svoj duh kroz glazbu, kako kroz izvedbe ispoljiti vlastitu viziju slobode koju jazz pruža.

 

„Moja vizija slobode izražaja dolazi kroz glazbenu improvizaciju“, objašnjava. „To ne znači da će glazba biti teška za slušanje. Naprotiv, jer kompleksnost ne postoji bez suprotstavljene jednostavnosti. Kontrasti me oduvijek zanimaju. Često stvaram nesvjesno, posebice u startu, po osjećaju, a poslije intelektualnim izborom, ako se radi o skladanju, a ne o improvizaciji u stvarnom vremenu, mada i tu um daje smisao onome što je prvotno ostvareno gotovo stihijski. Također, cilj mi je da ljudi čuju mene, a ne nekog drugog, jer dolazim iz naraštaja na koji su mentori i profesori gotovo pogrdno gledali ako bi odsvirali imitaciju nekog drugog glazbenika, klavirista. Od starta su mi govorili da, naravno, trebam znati šta se događalo prije nego što sam počeo svirati, ali da je prvenstveno bitno da sviram svoju viziju, kroz vlastite filtere muzikalnosti. Osim toga, tijekom karijere shvatio sam da je bit glazbe u davanju i razmjeni emocija kroz umjetnost vibracija, a na sljedećoj razini vraćanje vjere u čovječanstvo i bolje sutra. Samo vraćanje ideje da je boljitak moguć ima nevjerojatno velik utjecaj na nečiji život, kao i da taj eventualni boljitak itekako ovisi o svakom od nas.“

 

Za njegovo je stvaralaštvo važna i svestranost, uključivanje raznih stilova. To posebice uključuje spajanje jazza i tradicijske glazbe Balkana.

 

„To radim dosta prirodno, iz istog kreativnog impulsa, nečeg što mi se čini novim, nečuvenim, neodsviranim, ali uglavnom iz moje početne emocije“, tvrdi. „Iz toga poslije radom napravim da spoj stilova bude moguć i koliko-toliko prirodan, skoro evidentan. Imao sam tu sreću u nesreći da sam tijekom odsluženja vojnog roka 1987./1988. u Mostaru svirao skoro svake večeri u domu JNA. Tijekom tih dugih mjeseci i sviranja svega što prije toga nisam volio, zamislio sam da bi spoj jazza i balkanskog folka mogao biti zanimljiv. Naravno, nisam ni sam ni prvi došao na tu zamisao, bio sam itekako upoznat s radom Lale Kovačeva, Vojina Draškocija, Boška Petrovića i sastava Leb i sol, ali sam osmišljavao svoje izbore na osobnom iskustvu. Bitno mi je bilo naći glazbenike mojeg naraštaja koji su već bili potkovani u jazzu, rocku i klasici, kako bismo skladno radili na novim sklopovima, a da bih našao takve glazbenike, morao sam otići iz zemlje. Otud ja u Francuskoj.“

 

Razvijajući takav pristup brusio je i svoje skladateljsko umijeće, a dosad je napisao mnogobrojna, također stilski raznorodna djela.

 

„Svojim skladbama želim ukazati na sreću i ljubav te sadašnji trenutak života“, napominje. „Da biste do toga došli, trebate dati malo kontrasta, napetosti, čak i nesloge. Bolje sutra je moguće, ako čovjek na njemu radi. Za pisanje takvih skladbi motiviraju me zamisli koje nisam čuo drugdje, ili mi se barem tako čini. Potom mislim na senzibilitet glazbenika koji bi trebali svirati tu glazbu, te s tim u mislima dorađujem skladbe. Početno nadahnuće može biti sve: zvuk, ritam, fraza, miris, okus, sklop boja, riječ, emocija, film, knjiga. 

Drukčije je kad pišem glazbu za filmove. Gledam film više puta, puštam zamislima da krenu, pa ih bilježim, uglavnom snimajući audiozapise, a kad napokon sjednem u studio, čekam da uđem u ‘zonu’, kad sve te ideje počinju izlaziti. Uglavnom mi taj način daje rezultate.“

 

Također je inventivan izvođač jazz i ne samo jazz standarda. Između ostalih, njegovom poimanju glazbe bliski su Bach, Ravel i Debussy, mnogi skladatelji brodvejskih predstava, od kojih posebice George Gershwin i Harold Arlen, među džezistima to su Duke Ellington, Horace Silver i Wayne Shorter, a od ostalih John Lennon i Paul McCartney, Antonio Carlos Jobim, Burt Bacharach, Joni Mitchell, od suvremenika James Blake i Gabriel Kahane...

 

„Naravno, ne zanemarujem niti zaboravljene skladatelje folklorne glazbe cijelog svijeta, od kojih mi je bugarski aranžer Krassimir Kyurkchiysky najdraži“, govori. „Njihove skladbe preoblikujem prema osjećajima koje proživljavam dok ih sviram. To su ti moji ‘filteri’ koji na duge staze dovode do eventualno prepoznatljivog stila. Osim toga, divno je zaboraviti na svoj stil kad glazbenik improvizira, jer svjesna afirmacija svog stila kod slušatelja dovodi do obavezne dosade i predvidljivosti. Tada smo i sami sebi predvidljivi, a to spušta energiju momenta. Primjerice, zbog tog fenomena mi je mnogo manje drag kasniji opus Billa Evansa ili Pata Methenyja koji su svjesno branili svoj stil, umjesto da prvenstveno sviraju glazbu.“

 

Uvijek se rado sjeća suradnje s Boškom Petrovićem koji je bio njegov prvi mentor. Grožnjan Blue je jedna od njegovih skladbi nadahnutih sjećanjima na njegova druženja s Boškom u Grožnjanu.

 

„Boško je bio, i ostao, moj prvi profesor jazza, glazbe općenito, ali i života kao takvog“, tvrdi. „Upoznao sam ga 1984. u Grožnjanu, na Jazz školi. Bio je velikodušan mentor. Imao je izrazito visoko mišljenje o jazzu kao glazbenom pristupu i znao je to obraniti tamo gdje je trebalo, ponajprije kod prdonja u odijelima i kravatama. Takvih ljudi, idealista spremnih da se bore za svoja uvjerenja, globalno je sve manje. To je znao prenijeti, ne samo meni. Svi njegovi tadašnji savjeti su mi kroz glazbeni, i život općenito, itekako bili korisni. Između ostalog, naučio sam puno i o ‘dizanju utega i rješavanju tekućih problema’. Bez okolišanja mogu reći da je znati nositi se s alkoholom bilo itekako dobrodošlo u jazz svijetu 1980-ih i 1990-ih. Bilo je to pitanje preživljavanja i preplivavanja.“

 

U lijepom sjećanju ostala mu je suradnja s nedavno preminulim Matijom Dedićem. Zajedno su, kao duo, svirali 2013. na Muzičkom biennalu Zagreb u Hrvatskom glazbenom zavodu.

 

„Ostao mi je u sjećanju kao divan prijatelj“, prisjetio se. „Matija je imao veliko poštovanje prema mom radu. Zapravo, to je bilo recipročno. Imali smo uspješnu suradnju s Vasilom Hadžimanovim. Tuga je velika… Žao mi je da za svog zemaljskog boravka nije našao malo više mira, ali tko zna, možda je to bila njegova verzija mira. Matija je pričao svoju priču, sa svim strasnim ljubavima i kontroverznim napetostima svoje egzistencije. Stoga su njegovi glazbeni izbori meni dragi i jasni. Njegov zvuk klavira bio je taj koji je čuo u svojoj glavi. Glazbeni izbori također.“

 

Davor Hrvoj / Novi List