Sklonost artističkim probojima na svim frontovima – izvan uvriježenih matrica scenske prezentacije, kao i forme snimljene glazbe – bitno je pojačala kaloričnost suvremene popularne glazbe. Iako se tim formatom služila u podosta promijenjenoj formi i često bila na granici elitističkog, Laurie Anderson nepobitno pripada u kružok pop-glazbe, ponajviše zbog korištenja novog rječnika medija i svih tehnoloških prednosti elektronske civilizacije.

 

Dolazak Laurie Anderson u Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog 26. svibnja iduće godine bez sumnje jedan je od najvažnijih kulturnih događaja kod nas, a ujedno će biti dokaz o nezaustavljivoj invenciji glazbenice koja i danas čini razliku i pomiče granice koncertnih nastupa. Bilo je tako i prije 35 godina, kad je prvi i jedini put nastupila u Zagrebu i u malom Domu sportova, sa sjedećim mjestima u parketu dvorane, i oduševila brojnu publiku u vrijeme svoje prve velike popularnosti. Malo je eksperimentalnih autora poput nje doživjelo toliku globalnu prepoznatljivost i prihvaćanje.

Njezini slojeviti idejno/scenski proboji uspjeli su na zavidnoj razini pomiriti ambicioznost i emocionalnu izravnost koja nije patila od viška pretencioznosti 'ozbiljnih' autora. Svi koji su je gledali u zagrebačkom Domu sportova 1990., nakon albuma „Strange Sensations”, sjećaju se koliko je pažnje poklanjala sporazumijevanju s lokalnom publikom, pa su se na platnu iza pozornice vrtjeli tekstovi performansa prevedeni na hrvatski jezik. Upravo se želja za komunikacijom može istaknuti kao bitna sastavnica rada Laurie Anderson koja je ambiciozne umjetničke postavke redovito pokušavala zapakirati u razumljiv govor. Uostalom, što bismo drugo i mogli očekivati od autorice koja se oduvijek razlikovala od prevladavajuće matice i konvencija scensko-glazbenog posla.

 

Od tog prvog zagrebačkog nastupa do danas gledao sam je još pet puta uživo, na njujorškom SoHo art festivalu 1995., na križankama, u Udinama 2007., u Mariboru kad je 2012. bio Europska prijestolnica kulture i ljubljanskom Cankarjevu domu 2023. godine. Svaki od tih nastupa bio je unikatan, drukčiji od prethodnog, jasan dokaz da njezina umjetnička praksa  proširuje granice uobičajenog ili do tada prihvatljivog. Dapače, za uvjeriti se u to nije potrebno otići dalje od svoje sobe i na francuskom televizijskom programu ARTE pogledati njezin nastup prošlog ljeta, održan u Chapelle Sainte-Jeanne-d’Arc u Parizu.

 

Laurie Anderson svako će svoje pojavljivanje ili projekt, a često ih radi nekoliko usporedno, učiniti unikatnim i posebnim, pri čemu kreativnost, emocionalnost i tehnička izvedba svaki put oduševe na drukčiji način i dodaju nove 'kockice' u njezinu autorsku građevinu. U slučaju tog televizijski snimljenog nastupa, u prostoru prepunom povijesti, Andersonova je otišla u budućnost, spojila govorni recital, svoju električnu violinu, elektro-drone glazbu, poeziju i poznate vokalne inovacije, uz podršku Stewarta Hurwooda, nekadašnjeg gitarističkog tehničara Loua Reeda i gudačke sekcije. Dapače, na kraju koncerta podsjetila je na svog preminulog supruga Loua Reeda, pa nakon jedinstvenog recitala skupa s publikom vježbala tai chi, kako je to radio i Lou Reed. Dokazujući da svaki njezin inovativni potez prati i sasvim ovozemaljski pristup ljudima, jer to oduvijek i jest bio smisao njezinih performansa – održati kontakt i komunikaciju u doba tehnoloških inovacija i emocionalnih potresa. Priče ispričane na francuskom, poezija, beatbox elementi, elektronički ambijenti i trenuci tišine napravili su taj nastup istovremeno intimnim, shvatljivim i umjetnički radikalnim.

 

Laurie Anderson uvijek pruža izvedbu koja je ne samo nezaboravna nego nepredvidiva i inovativna, potvrđujući njezin status 'vječne' snage suvremene eksperimentalne glazbe. Njezini nastupi nisu samo zanimljiva scenska izvedba nego svjedočanstvo nezaustavljivog umjetničkog impulsa, prostor promišljanja i emocija, nezaobilazan događaj za sve koji prate njezin rad i istraživanje granica između glazbe, jezika i performansa.

 

U Lisinski stiže kao jedna od najvažnijih umjetnica našega doba, autorica koja već više od četrdeset godina pomiče granice glazbe, performansa i tehnologije te neprestano iznova (re)definira umjetnost. Na pozornici Lisinskoga pridružit će joj se dugogodišnji suradnici u proširenom sastavu, njujorški jazz sastav Sexmob, s kojim će izvesti performans „Republic of Love”, o stanju umjetnosti i svijeta u kriznim vremenima. Ili, kako kaže promotivni materijal, “taj performans je njezin poziv da sanjamo o budućnosti koja nije utemeljena na brzini, učinkovitosti ili akumulaciji, nego na novim načinima postojanja i suživota”.

 

Od projekta do projekta Laurie Anderson se i danas mijenja i nudi neke od najinteligentnijih pokušaja razumijevanja onoga što nam se u kompliciranom fizičkom, vanjskom svijetu i unutarnjem, duhovnom, događa. I zadnji studijski album „Amelia” (Nonesuch/Dancing Bear), objavljen 2024. godine, stigao je kao jedno od njezinih najambicioznijih i najpoetičnijih ostvarenja koje samo za sebe nudi sate uživanja u slušanju i prolasku zanimljivom i upozoravajućom pričom. Radilo se o konceptualnom projektu nadahnutom životom i posljednjim danima legendarne američke avijatičarke Amelije Earhart, čiji je nestanak iznad Pacifika 1937. i danas jedna od intrigantnijih zagonetki 20. stoljeća.

 

Laurie Anderson, i inače poznata po spoju multimedije, glazbe i pripovijedanja, na ovom albumu spojila je dokumentarističke fragmente, poetsku naraciju i eksperimentalnu glazbu, stvarajući djelo koje funkcionira poput audio-dnevnik 'izgubljenog leta'. „Amelia” istražuje ideje leta, slobode, rizika i nestanka, a Laurie Anderson ne prikazuje Ameliju Earhart samo kao povijesnu figuru nego kao simbol ljudske želje za kretanjem prema nepoznatom. U tom smislu album je podjednako bio meditacija o osobnoj hrabrosti koliko i elegija o granicama koje se ne smiju prijeći, ili se upravo zato moraju prijeći. Uz dojmljivu glazbenu i vokalnu realizaciju Laurie Anderson ujedno je stvorila suvremeni mit u kojem se isprepliću avantura, melankolija i transcendencija. Album je strukturiran kao niz od dvadeset dvije kratke kompozicije koje se nadovezuju jedna na drugu, čineći cjelinu u kojoj se razna gledišta, zvukovi i narativni tonovi spajaju u jedinstvenu glazbenu priču. Tekstove je napisala kao kombinaciju arhivskih zapisa, pisama i dnevničkih bilješki Amelije Earhart, zaokruženih za potrebe albuma imaginacijom Laurie Anderson. Novostvorena mješavina činjenica i fikcije otvorila je prostor u kojem se granica između povijesti i umjetnosti zamagljuje, a slušatelja poziva na introspekciju i emocionalno sudjelovanje. Kao i uvijek dosad, glazbeni okvir albuma bio je spoj ambijentalne elektronike, eksperimentalnih tekstura i suvremene klasične glazbe, uz povremene orkestralne i vokalne intervencije. Laurie Anderson i na „Ameliji” pokazala je posebnost stvaranja sasvim novih, svojih i unikatnih svjetova iz eteričnog zvuka, pri čemu je suradnja s Filharmonijom iz Brna dala albumu dodatnu monumentalnost. Zbog emocionalne slojevitosti, konceptualne jasnoće i originalnog glazbenog izraza, album je napravio ono što je teško postići u suvremenoj glazbi, stvorio prostor za kontemplaciju i napetost, a pri tome ostao duboko ljudski, što su neke stalnih karakteristika rada Laurie Anderson. „Amelia” zapravo nije priča o američkoj pionirki zrakoplovstva, nego o svakome tko je ikada poželio otići dalje nego što se smjelo, pa je „Amelia” zapravo zvučni spomenik neustrašivosti i ljudskoj težnji prema nepoznatom, poput leta koji nikada ne prestaje.

 

Svjetsku prepoznatljivost stekla je početkom osamdesetih godina temom O Superman, njezini multimedijski scenski projekti, poput „United States”, stekli su kultni status, dok su joj filmovi i instalacije prikazivani na najvažnijim svjetskim festivalima i u muzejima, od Venecije i Toronta do Smithsonianova Hirshhorn muzeja.

Bila je i prva rezidencijalna umjetnica NASA-e, dobitnica je brojnih međunarodnih nagrada, uključujući nagrade Grammy, Medalje Stephen Hawking i Nagrade za životna postignuća Američke diskografske akademije. U novije je vrijeme nagrađivana za projekte virtualne stvarnosti u suradnji s Hsin-Chien Huangom, kojim nastavlja pionirski rad na spoju umjetnosti i umjetne inteligencije.

Ako je itko i sumnjao, svim ovim projektima unatrag samo nekoliko godina potvrdila je da je još uvijek jedna od najutjecajnijih svjetskih interdisciplinarnih umjetnica; spisateljica, redateljica, vizualna umjetnica, skladateljica i pjevačica koja je već desetljećima na samom vrhu eksperimentalne glazbe i performansa.

 

Hrvoje Horvat / Večernji list