A možda je Dedić jedini čija glazba u našoj najvećoj koncertnoj dvorani posjeduje snagu da u intimnom ozračju dva sata drži pažnju publike koja je na koncu izašla dirnuta i zadovoljna.

 

Arsen je uvijek znao s emocijama, bilo da se radilo o poeziji, bilo o glazbi – onako kako je majstorski oslikavao mizanscenu intimnih trenutaka, tako ih je znao prekinuti neki apsurdnim momentom, kao da suprotstavi neminovnu stvarnost onome što bi ljudska duša nemoćno htjela – poput nezadovoljnog slikara koji namjerno zamahom kista natopljenog bojom kroz zrak pošprica idilu gotove slike, a svaka ta nasumična kap padne gdje treba i kao nekom čarolijom ta slika tad oživi.

 

Tako je sinoć bilo i na samom početku večeri kad su Zagrebački solisti izvodili glazbenu temu iz animiranog filma „Kod kuće je najbolje“ – kontrabas kao da se oteo kontroli, a violinisti ispustili gudala i pljeskovima uhvatili neki svoj ritam – kao da je iznenadni propuh lupio prozorima i porušio stvari na putu usred idile nedjeljnog ručka.

 

Možda se u početku nije doimalo da je baš najbolje rješenje za ovakav koncert da Zagrebački solisti instrumentalno pedeset minuta prolaze kroz Arsenovu glazbu prije izlaska Rade Šerbedžije i Miroslava Tadića, no sa svakom izvedenom skladbom raslo je i opravdanje tog poteza dok su melodije dražile nostalgična sjećanja.

 

Solisti su započeli s temom iz filma „Donator“, nastavili sa spomenutom „Kod kuće je najbolje“, da bi potom ušli u evergrine poput „Sve što znaš o meni“, „Ni ti ni ja“ i „Otok“. Vedrinu su unosile skladbe koje je Arsen pisao za Gabi Novak; „Pusti me da spavam“, „On me voli na svoj način“, „Kuća za ptice“, „Oko jedne hiže“ i „Pamtim samo sretne dane“ kojom su zatvorili svoj set. Možda upravo ta vedrina spomenutih naslova sada u post festumu jače odjekuje kao dokaz jedne velike ljubavi – kao da je Arsen sve te vedre tonove čuvao za pjesme koje je ona pjevala jer njen glas nije trpio ironiju i razočaranje, tj. i kad je pjevala o razočarenjima to je u sebi nosilo dignitet.

 

S tim pjesmama su Solisti unijeli i možda nužno potreban revijalni ton za nastup ove vrste, no nisu propustili ni nezaobilazna zgoditke Arsenovog filmskog i dramskog opusa, tj. „U registraturi“ i „Glembajeve“ na kojima im se pridružio Miroslav Tadić koji kao da je s akustičnom gitarom želio demonstrirati univerzalnost Arsenovog pisma davši mu natruhe flamenca.

 

Rade Šerbedžija posebna je priča. Koliko sam nesklon njegovim glazbenim izletima, toliko sam uvjeren da on svoje glazbene nedostatke kompenzira time što je vrhunski glumac. On je na pozornici poput neobuzdane životne sile, kao da ima u sebi ugrađeno pojačalo za emocije, bile one sjetne, donosile dobro raspoloženje ili razdirale tugom uslijed nemoći. Audio snimci su u njegovom slučaju nedostatni jer ne mogu uhvatiti to kako vlada pozornicom, ne mogu uhvatiti njegovo kompletno biće, njegov uvijek nekako eksplozivan performans koji je, ruku na srce, nenadmašan, jer teško je zamisliti ijednog drugog glumca koji će se poput lava u lovu baciti na Arsenove stihove i udahnuti u njih životnost od krvi i mesa.

 

Više je to podsjećalo na neki ritual koji je itekako ostavio dojam na sve prisutne. Ležale su mu na neki neobičan način i „Moderato Cantabile“, „Tvoje nježne godine“ i posebno „Balada o prolaznosti“ s kojom kao da je rovario po tamnim zakutcima vlastite duše, ali i vedro-žovijalna pjesma „Pravilna ishrana“ s Arsenovog albuma „Homo Volans“.

 

 

Izašao sam van u noć na kišicu koja je tek nakvasila pločnik s nekim mislima o vlastitim studentskim danima. Čak bih rekao da sam osjetio i slab miris studentske menze iako je to nemoguće u nedjelju u pola jedanaest navečer. Istovremeno sjetan i ispunjen, kao što je to Arsen znao postići svojim stihovima. A možda je i ta kišica nekako premostila neke stvari u glavi.

Možda se puno toga promijenilo, no onaj neki intimni nepromijenjeni duh Zagreba valjda se najbolje osjeti u večernjem hodu mokrim pločnikom. Bit će da je i Arsen za vječnost unio taj spleen u svoje stihove i glazbu.

 

 

Zoran Stajčić, Ravno do dna

Foto: Tomislav Jagar