Teško mi je zamisliti da bi ljudi mogli živjeti bez glazbe. Ona daje čovjeku veliko duhovno bogatstvo, aktivira kod ljudi cijeli spektar emocija i spaja nas na jedan poseban način – izjavio je nedavno u jednom razgovoru Dubravko Palanović, zagrebački skladatelj, kontrabasist i dugogodišnji čan Zagrebačke filharmonije.

Osnivač je i voditelj Acoustic Projecta, ansambla koji donosi glazbu širokog spektra žanrova, od klasike i jazza do folklora i rocka. Za njega sklada, aranžira, organizira kompletnu logistiku i dakako svira, u društvu ostalih kolega vrhunskih glazbenika. Dok ugodno čavrljamo uz kavu, pokušava izračunati koliko je već godina dio Zagrebačke filharmonije, tog vodećeg domaćeg orkestra u zemlji.

 

- Uh, već 24 godine. Od mog dolaska do danas izvrtila se cijela jedna generacija glazbenika i potpuno promijenila garnitura - kaže opisujući usput uvijek živahnu, dinamičnu i kreativnu atmosferu koja ondje vlada tijekom proba i koncerata. Nažalost, nerijetko i vrlo bučnu, o čemu su, govori nam, upravo tih dana raspravljali iščekujući skori dolazak agencije za mjerenje buke.

- Količina decibela koju proizvodi orkestar takve veličine na relativno skučenom prostoru katkad je zaista teško podnošljiva. Pritom, ako pokraj mene svira bubanj ili neka udaraljka, uopće ne čujem svoj instrument...

 

Kontrabas je priglio sa svojih 11 godina, kada je na inicijativu roditelja upisao glazbenu školu. Prije toga usputno je svirao različite instrumente, od kojih ga je posebno privlačio klavir, koji će mu kasnije biti neizostavan alat u procesu skladanja.

- Glazba me oduvijek privlačila i volim ju otkad znam za sebe. Kod nas u obitelji uvijek se sviralo i pjevalo, brat i tata poluamaterski su nastupali u raznim bendovima, a otac je bio i vrlo vješt u izradi drvenih instrumenata, uglavnom gitara. Jedan od kontrabasa koje posjedujem izradio je upravo on. Moram priznati da u to doba nisam bio silno zagrižen upisati glazbenu školu, no budući da je otac poznavao jednog profesora kontrabasa, uspjeli su me nekako nagovoriti - prisjeća se te dodaje kako ubrzo nije mogao zamisliti da se u životu bavi ičim drugim.

Snažno ga je privlačilo i komponiranje, pa su prvi pokušaji uslijedili već s petnaestak godina. Danas djela ovog eminentnog domaćeg skladatelja izvode brojni ugledni ansambli poput Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog orkestra HRT-a, Simfonijskog orkestra opere Ivana pl. Zajca u Rijeci, Salzburške komorne filharmonije, Moskovskog simfonijskog orkestra, Zagrebačkog puhačkog ansabla, Zadarskog komornog orkestra, Varaždinskog komornog orkestra, Zagrebačkih solista i drugih.

- Od trenutka kad sam se počeo baviti glazbom, osjećam jak poriv za stvaranjem, pa čim u određenom razdoblju ne pišem - loše se osjećam. Katkad mi je skladanje teško uskladiti s brojnim drugim obvezama, poput glazbenih proba, koncerata i organizacije raznih tehničkih stvari, s obzirom na to da ono iziskuje iznimnu mentalnu disciplinu, fokus i mir. Ipak, taj mi proces kreiranja, stvaranja nečega iz praznog „lista papira“  odnosno u ovom slučaju praznog crtovlja na ekranu, donosi neopisiv osjećaj slobode - reći će.

Za nastanak kvalitetnog glazbenog djela važno je, smatra, stalno preispitivanje, prosvi- ravanje kako bi se pronašla najbolja, konačna varijanta neke kompozicije.

- Ne pišete sami u svojoj sobi za sebe, nego pišete za druge. Tek kad određenu skladbu odsvirate s nekoliko glazbenika, možete jasno vidjeti kako ljudi na nju reagiraju. Mislim da je jako važno da skladatelj bude ujedno i instrumentalist odnosno da sudjeluje u izvedbama na koncertnom podiju jer mu to daje jednu drugačiju perspektivu. Nadahnuće za pisanje, kaže, pronalazi u svemu što ga okružuje, od prirode, odnosa s bliskim ljudima i emotivnih životnih situacija, do unutarnjih promišljanja i nemira, ali i u djelima drugih autora glazbe, književnika i slikara.

Kako bi opisao svoju glazbu i koliko je njegov rukopis prepoznatljiv u glazbenim krugovima, zanima nas.

- Uglavnom pišem orkestralne, komorne ili solističke skladbe koje pripadaju žanru suvremene ozbiljne glazbe. Ipak, ne bih ju okarakterizirao kao avangardu jer volim jasnu strukturu, čistoću i ritam, no sklon sam i eksperimentiranju i spajanju različitih stilova. Mnogi tvrde da prepoznaju moj glazbeni rukopis, nerijetko ga nazivaju eklektičnim, u kontekstu ugodnog i čistog. Volim se baviti pitanjima estetike, gdje primjećujem da je danas gotovo nestala tzv. estetika lijepog u skladbama suvremenih skladatelja - pojašnjava.

 

Problem na koji često javno upozorava jest nedovoljno postavljanje i izvođenje djela suvremenih domaćih skladatelja u koncertnim dvoranama i opernim kućama. Institucije rijetko naručuju djela, pogotovo ona zahtjevnija i opsežnija, a primjećuje kako ni sami izvođači nisu uvijek oduševljeni kada se na programu nađe nešto suvremeno.

- Djela suvremenih skladatelja ozbiljne glazbe dobivaju ekstremno malo prilika u koncertnom prostoru te uopće prilike za praizvedbe, a značajno su zapostavljena i u medijima. Čak i Zagrebačka filharmonija, kao vodeći orkestar, vrlo oprezno postavlja kompozicije suvremenih autora, uglavnom iz razloga podilaženja publici. Ali, ako se hrvatska glazba neće izvoditi, kako ćemo mi skladatelji napredovati, a i kako će publika dobiti priliku razvijati svoj glazbeni ukus? Da bi napredovao kao autor moraš biti kontinuirano izložen publici i kritikama, nije dovoljno da ti se djelo izvede jednom u pet godina - tumači te nam navodi ipak neke pozitivne primjere u operi poput nedavno izvedenih domaćih djela - ,,Lennon“ Ive Josipovića, „Posljednji intermezzo“ Berislava Šipuša i „Judita“ Frane Paraća.

Potaknuti temom publike koja uglavnom preferira poznata djela i skladbe, zanima nas kako vidi budućnost klasične glazbe generalno, posebno uzevši u obzir da mlađe generacije nisu za nju pretjerano zainteresirane. Radije hitaju na narodnjake.

- Pitanje budućnosti klasične glazbe ponavlja se, evo, već 30 godina, ali mi smo srećom još uvijek tu. A i nisam siguran koliko su te priče s turbofolkom za usporedbu. I prije smo imali Lepu Brenu, a danas imamo Prijovićku, doduše s bitnom razlikom u tome što tu vrstu glazbe ranije nisu slušali mladi. Narodnjaci su nekada bili egzotika, a danas su kod nas postali mainstream. No, to nije problem klasične, nego popularne glazbe koja nije uspjela ponuditi nešto što bi bilo ekvivalent. Ne postoji domaća Dua Lipa niti domaće Taylor Swift, Beyonce ili Justin Bieber. Kod nas je tu nastala jedna praznina i izostali su pop i rock hitovi kojima bi se mogle napuniti dvorane – mišljenja je.

Napominje i to da se velika odgovornost stavlja na same glazbene institucije od kojih se očekuje da čarolijom populariziraju klasičnu glazbu, dok su paralelno sati glazbenog odgoja smanjeni, a djecu se ne potiče da posjećuju koncerte ili upisuju glazbene škole.

- Filharmonija se zaista trudi privući mladu publiku, surađujemo sa školama i Hrvatskom glazbenom mladeži, osmišljavamo brojne programe. No, primjećujem jedan fenomen s kojim se ranije nismo susretali, a taj je da mladi uopće ne slušaju glazbu kao takvu. Moja generacija, od tinejdžerske dobi pa nadalje, slušala je sve što joj je došlo pod ruku, od popa, rocka, domaće i strane glazbe. Došao bih doma, pustio si album i koncentrirano slušao. Danas djeca imaju mobitele i TikTok, ne slušaju glazbu nego vrte kratke klipove s glazbenim brojevima koji ih privuku nekim scenskim efektima ili spektakularnim nastupom plesačica. Oni, mogli bismo reći, gledaju glazbu. Možemo se samo nadati da će im se nakon četrdesete okrenuti neki klip u glavi i da će se zainteresirati za rock i ozbiljnu glazbu – Priželjkuje Palanović.

Kod mladih generacija, s kojima je mnogo u kontaktu kao predavač na varaždinskom Sveučilištu Sjever na Odsjeku za glazbu i medije, ali i kao otac 13-godišnjeg sina, primjećuje i određeni nedostatak fokusa na ono što ih zanima.

- Okupirani su s previše informacija, medija, društvenih mreža i hobija, pa često ne znaju niti prepoznati što je ono što ih istinski zanima. Kako bi se reklo, od šume ne vide drvo - tvrdi.

 

Vraćamo se na veselije teme i dotičemo se Palanovićevog prvog autorskog albuma koji je izašao krajem 2023. godine. Na njemu se nalazi šest njegovih skladbi nastalih u posljednjih devet godina.

- Osjećaj je odličan! Imao sam kompletan nadzor nad procesom nastanka, samostalno sam izabrao top ekipu, od producenta i snimatelja sve do sjajnih glazbenika – virtuoza koji na njemu sudjeluju. Album obuhvaća presjek glazbe koju sam radio od 2015. godine do danas iz raznih mojih skladateljskih faza te širok spektar instumentalnih i vokalno-instrumentalnih djela. Na njemu je i meni posebno drag Koncert za violončelo i orkestar. Sve skladbe s albuma javno su izvedene na raznim festivalima i koncertima - veli.

Osim na autorskom albumu, njegove su skladbe prisutne i na petnaestak albuma raznih izvođača, od kojih je, dakako, njemu najdraži i najznačajniji onaj njegovog ansambla Acoustic Project - „Furious Dance“ iz 2022., a koji donosi spoj klasike, jazza i folklora.

Kritičari ih opisuju kao sjajan sastav koji se smjelo suočava s raznim izazovima ne prežući od glazbenih eksperimenata, uvijek nastojeći doprijeti do novih i još neistraženih „predjela glazbe”.

- Acoustic Project djeluje već petnaestak godina a sastavljen je od primarno klasičnih glazbenika, od kojih svaki ima zasebne karijere i uspjehe. Kroz godine djelovanja imali smo i imamo zaista širok raspon interesa u glazbenoj estetici, kombiniramo stilove i svaki put dolazimo s nekom novom vodiljom i novim stilskim elementom - govori.

Njihova glazba prepoznata je diljem regije, a nastupili su u većini prostora u Zagrebu, od Lisinskog, Hrvatskog glazbenog zavoda, NSK-a, atrija Klovićevih dvora, pa do Laube i Tvornice kulture.

Iz Acoustic Projecta nastao je još i Acoustic Project Strings, klasičan gudački sastav koji se s vremenom razvio u samostalni ansambl koji intenzivno nastupa s različitim programima i s gostujućim solistima.

- Vrlo smo mobilan i funkcionalan ansambl nešto klasičnijeg, pitkijeg repertoara, koji je vrlo tražen za razne festivale i evente - kaže Dubravko.

Trenutačno su fokusirani na novi projekt naziva „Na granici svjetova“ koji će Acoustic Project predstaviti publici u siječnju 2025. godine u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, u sklopu ciklusa Lisinski srijedom.

- Program koncerta još dorađujemo i brusimo, a osim mene na njemu radi još nekoliko skladatelja - Frano Đurović, Gordan Tudor i Srđan Berdović. Nastojat ćemo zadržati našu prepoznatljivu fuziju stilova, obogaćujući je novim skladbama i upotrebom elektronike. Time nastavljamo put kojim smo krenuli kada smo odlučili skladati i izvoditi novu autorsku glazbu. Bit će, sasvim sigurno, vrlo zanimljivo - zaključuje naš razgovor Dubravko Palanović.