Uz ostalo, Alfi Kabiljo autor je prvog hrvatskog mjuzikla, legendarne Jalte, Jalte, prvog i u bivšoj državi, s više od tisuću izvedbi. Rođen u Zagrebu 22. prosinca 1935., s fakultetskom diplomom arhitekta, cijeli je život posvetio glazbi i od početka do kraja djelovao kao samostalni umjetnik. Ostvario je i veliku međunarodnu karijeru, a osamdesetih je pisao glazbu i za holivudske hitove. Taj veliki, dobri čovjek ipak je trajno ostao vezan uz Hrvatsku i svoj Zagreb.

 

Teško je reći je li Alfi Kabiljo poznatiji po mjuziklima – stvorivši specifičnu, zagrebačku školu tog žanra – ili po brojnim popularnim šlagerima, nebrojenoj filmskoj glazbi od Zagreba do Holywooda ili velikom opusu ozbiljne glazbe, koji uključuje djela od orkestralnih skladbi do komornih i solističkih, često za flautu, koja mu je bila glavni predmet u glazbenoj školi.

 

U njegovu klasičarskom opusu ističu se Koncert za flautu, Larghetto i Allegro za flautu i glasovir, Silvery i Pastorala za flautu solo, Noveletta i Capriccio, Zaboravljena melodija za gitaru, Voda i vatra za G. F. Händela, simfonijski hommage i mnoga druga. Okušao se i u baletima – Kentauru XII (dobitniku Porina) i Pandorinoj kutiji, a skladao je i komičnu operu Casanova u Istri. Pisao je i skladbe za zabavni orkestar.

Bio je dugogodišnji član te predsjednik Hrvatskoga društva skladatelja od 1992. do 1994.

 

Bio je snažno vezan i uz Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog, a i ona uz njega. Samo od koncerata posljednjih godina izdvojimo Jaltu, Jaltu u adaptaciji Leonore Surian i uorganizaciji Lisinskog, izvedenu Na večerima na Griču. U Off ciklusu Zagrebačke filharmonije, u siječnju 2021. maestru je posvećen koncert u Lisinskom pod nazivom Neka cijeli ovaj svijet, a u ožujku 2024. koncert ALFI KABILJO – Svijet je moj; šansona, pjesma, mjuzikl, opera, film, tv. Na programima je posebno rado izvođena njegova spomenuta Voda i vatra za G. F. Händela...

Alfi Kabiljo bio je i dugogodišnji pretplatnik ciklusa Lisinski subotom.

 

Pravim imenom Alfons, veliki je umjetnik cijelu karijeru izgradio kao Alfi. Rođen je u Zagrebu u obitelji sefardskih Židova porijeklom iz Sarajeva. Otac Ašer Kabiljo (1903. - 1994.), modernistički arhitekt i ovlašteni graditelj projektirao je mnoge zgrade u Zagrebu. tridesetih godina prošlog stoljeća Na pročelju nekih i danas se ističe njegovo ime. Vjerojatno je to utjecalo da Alfi završi Tehničku školu, a onda i studij arhitekture. No već kao sedmogodišnjak, 1942., pod tamnim oblacima Drugoga svjetskog rata, počeo je učiti u privatnoj glazbenoj školi Rudolfa i Margite Matz. Potom je završio Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog i – pravi životni poziv bio mu je određen.

 

Njegova uža obitelj čudom je preživjela rat: iako su više puta odvođeni u ustaške zatvore na Trgu N (današnjem Trgu žrtava fašizma) i na Zagrebačkom zboru, svaki put su različitim intervencijama spašavani. No u Jasenovcu je izgubio tri strica. Ipak je sve nadvladao svojim optimizmom, vedrinom i dobrotom, te nadasve radnom energijom, znatiželjom i životnim veseljem – osobinama koje ga nikad nisu napuštale.

"Najviše sam zapravo naučio u praksi. I stalno učim!" napisao je moto na svojoj mrežnoj stranici.

 

Svoj prvi orkestar osnovao je još kao 15-godišnjak. Na festivalu prvi put sudjeluje 1960. godine s pjesmom Zekini jadi, a već godinu poslije dobiva nagradu žirija na Zagrebačkom festivalu za pjesmu Pisano u noći, te nagradu za najpopularniju pjesmu, za šlager Cvrčak i mrav.

Čim je 1963. diplomirao, pozvan je u vojsku, koju je odslužio u BiH; u Čapljini vodi vojnički zbor, a u Mostaru jazz-orkestar i komorni orkestar kazališta.

 

Po povratku, njegova pjesma Parkovi u izvedbi Tereze Kesovije osvaja prvu nagradu na večeri šansona festivala Zagreb '65. Iste godine otišao je u Pariz gdje je djelovao kao dirigent, aranžer i producent diskografskih izdanja te skladatelj popularnih melodija. Godine 1969. rodio se njegov sin Ilan, također istaknuti glazbenik, koji je obilježio dance eru devedesetih u Hrvatskoj.

 

Njegove pobjede na međunarodnim festivalima zabavne glazbe počinju na Malti 1968., kad je Tatjana Gross slavila s Parkovima. Iduće godine tamo je prva bila Radojka Šverko s pjesmom Balalajke. Zatim 1970. na Zagrebačkom festivalu Vice Vukov odnosi pobjedu s njegovom pjesmom Svijet je velik, a na najvećem Međunarodnom festivalu zabavne glazbe u Rio de Janeiru pjesma Svijet je moj u izvedbi Radojke Šverko dobiva 1. nagradu, ali ministar kulture je iz političkih razloga preinačuje u drugu.

 

S godinama je kao skladatelj stekao međunarodni ugled, a svoje diskografske i filmske projekte snimao je u Barceloni, Beču, Londonu, Los Angelesu, Ljubljani, Madridu, Parizu i Tokiju, no ipak najviše u Zagrebu.

 

Nastavio je skladati brojne popularne pjesme i šansone, koje su snimljene širom svijeta te sudjelovao i pobjeđivao na mnogim festivalima popularne glazbe u domovini i inozemstvu. U Hrvatskoj je često dirigirao, uz ostale, orkestrom Zagrebačkoga gradskoga kazališta Komedija te Simfonijskim orkestrom HRT-a.

 

Novinari su ga prozvali 'kraljem hrvatskog mjuzikla', kojima se posebno okrenuo sedamdesetih godina. Na libreta Milana Grgića napisao je devet mjuzikala, među kojima su Velika trka, Jalta Jalta, Dlakav život, Ivan od leptira, Car Franjo Josip u Zagrebu i Kralj je gol (dobitnik Porina). Time su utemeljili posebnu, hrvatsku inačicu tog glazbeno-scenskog žanra i omogućili mu procvat. Na tekstove drugih autora skladao je i mjuzikle Crveni otok, Vjenčani list, Tko pjeva zlo ne misli, Krapci i Madame Hamlet. 

 

Njegova Jalta, Jalta iz 1971. izvedena je više od 1500 puta u Hrvatskoj i inozemstvu, a završna zborna pjesma Neka cijeli ovaj svijet stekla je ogromnu popularnost. U mjuziklu Kralj je gol javljaju se klapske pjesme, a u Tko pjeva, zlo ne misli, na kajkavske stihove Drage Britvića skladao je glazbu sa zagrebačkim prizvukom.

 

Skladao je i televizijske i dječje mjuzikle, a posebno je slavan po filmskoj glazbi koju je također počeo pisati početkom sedamdesetih godina. Napisao je glazbu za osamdeset igranih filmova i preko stotinu televizijskih epizoda. Skladao je glazbu za filmove Putovanje na mjesto nesreće, Kužiš stari moj, Letači velikog neba, Novinar, Zločin u školi, San o ruži, Seljačka buna, Deps, Gospođica, Pad Italije, Okupacija u 26 slika, Banović Strahinja, Osuđeni, Ne daj se Floki, Lea i Darija (dobitnik Porina)... Napisao je i glazbu za domaće televizijske serije Nikola Tesla, Mačak pod šljemom, Prizori iz obiteljskog života i druge.

 

Kako je istaknuto u Hrvatskom biografskom leksikonu, u filmskoj glazbi potvrdio je smisao za prilagodbu glazbenog izričaja raznolikim stilovima i povijesnim razdobljima: „Tako je u filmovima Vatroslava Mimice Seljačka buna 1573 (1975.) i Banović Strahinja (1981.; oba nagrađena Zlatnom arenom za glazbu) oživio stil srednjovjekovne i renesansne glazbe tematikom, modalnim harmonijama, zbornim pjevanjem na način korala i uporabom starih instrumenata. U filmu je sklon glazbenim temama karakterističnim za pojedine likove, prizore ili događaje (tzv. lajtmotivi) te kombiniranju klasičnoga instrumentarija sa suvremenim zvučnim sredstvima (preparirani glasovir, sintesajzer).“

Treću Zlatnu Arenu dobio je 2010. godine za glazbu u filmu Neka ostane među nama.

 

Umjetničku suradnju u SAD-u Alfi Kabiljo počeo je 1985. godine. Najprije je napisao glazbu za američki film Gym Kata redatelja Roberta Clousea. MGM ga je pozvao u Hollywood. U Londonu je 1986. s National Philharmonic Orchestra snimio glazbu za film Gunbus redatelja Zorana Perišića (u SAD-u pod naslovom Sky Bandits). Američka i Britanska filmska akademija nominirale su ga za nagrade za filmsku glazbu. Skladao je i glazbu za film Scissors sa Sharon Stone, Fear, The Girl i druge.

 

Najširu popularnost stekle su njegove zabavne pjesme Tvoja zemlja, Nek idu lađe, Svijet je velik, Svemu dođe kraj, Prije ili kasnije, Želim malo nježnosti i ljubavi, Poljubi me za sretan put, Dan koji se pamti, Ti odluči, Majko nemoj plakati i druge.

Na nekoliko zimskih Olimpijskih igara najpoznatiji svjetski klizači klizali su na njegovu glazbu.

Alfi Kabiljo surađivao je u emisijama tadašnjeg Radio-Zagreba Po vašem izboru, Musical i Filmska glazba. Dijelom su autobiografski njegovi prilozi u knjizi Obitelj i u zborniku Krležini dani u Osijeku 2001.

 

Dobitnik je niza nagrada, kao što su Nagrada lvan pl. Zajc, Vjesnikova nagrada Josip Slavenski, tri Zlatne arene za glazbu na Filmskom festivalu u Puli, Zlatni Oktavijan za životno djelo, Povelja grada Zagreba, Nagrada za poseban doprinos Zagrebačkom festivalu (prvi dobitnik), Nagrada Milivoj Körbler Hrvatskoga društva skladatelja, priznanja Status, Kairos i Boris Papandopulo, Porin za životno djelo, Zlatni Studio za životno djelo i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo. Odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića 1995. godine.

Godine 2022. dobio je prestižnu europsku nagradu za filmsku glazbu Camille Award – nagradu za životno djelo, koju je godinu prije primio Ennio Morricone.

 

O vitalnosti, neslomljivu duhu i čovjekoljublju velikoga skladatelja govori i to da je u vrijeme pandemije koronavirusa 2020. godine, u dobi od 84 godine, skladao i snimio videospot, pjevajući i na glasoviru svirajući dvije skladbe u sklopu kampanje „Ostanite doma“ da ohrabri sve ljude. Prva je bila Moj pozdrav, a drugom je poručio Opet biti ćemo zajedno.

„Shvaćam da je situacija teška i ozbiljna, ali u njoj mora biti optimizma, upravo onoga koji pokušavam proširiti svojim spotovima“, rekao je tad maestro.

 

Optimizam je širio cijeloga života, kao i svoju glazbu, kojom je premrežio svijet. Taj arhitekt podignuo je zgradu trajniju od svih drugih – nepreglednu palaču od nota.