U Lisinskom je gostovao na Valentinovo 2015. s pjevačicom Natalie Dessay s posebnim programom “Etre elle et lui” (“Između nje i njega”).

 

Michel Legrand bio je svestrani umjetnik – skladatelj, dirigent, pijanist, pjevač, pisac i producent – čiji je medij glazba, ili bolje rečeno, mnoge glazbe. Francuska šansona pedesetih i šezdesetih godina, filmska glazba, jazz, pop, klasika koja to nije ako je shvaćamo strogo akademski i klasika koja to jest s obzirom na kanonsko mjesto u glazbenom stvaralaštvu Zapada druge polovice 20. stoljeća.

 

„Odmalena je moja ambicija bila živjeti potpuno okružen glazbom. Moj san je ništa ne propustiti. Upravo se zbog toga nikada nisam zaustavio na samo jednoj glazbenoj disciplini. Volim svirati, dirigirati, pjevati i pisati u svim stilovima. Stoga se laćam svega – ne pomalo svega, već sasvim suprotno. Sve čega se primim radim ozbiljno, iskreno i s dubokom predanošću.“

 

Rezultat strasnog pristupa glazbi i sklonosti primijenjenoj glazbi i tekstu, niz je fantastičnih partitura filmske glazbe i impresivan broj pjesama – songova i šansona – koje su postale evergreeni. Odrastajući u obitelji u kojoj se njegovala glazba, kao desetogodišnjak se upisao na pariški Konzervatorij i završio ga s najboljim ocjenama.

 

Odmah je bio uvučen u svijet pjesama; radio je kao pratitelj velike francuske zvijezde, glumca i šansonijera Mauricea Chevaliera. Legrandov instrumentalni album Volim Pariz (I Love Paris) dosegao je vrh na svim glazbenim ljestvicama 1954. godine, a jedna od prvih uspješnica besmrtni je Valcer jorgovana (La valse des lilas) koji otkriva melodiku skladatelja od koje nije odustao u šezdeset godina skladanja.

 

Sam Legrand u jednom je razgovoru istaknuo: „Puno pozornosti pridajem melodijama. Nadia Boulanger je uvijek govorila: ‘Stavi što god hoćeš iznad ili ispod melodije; što god se događalo, melodija je uvijek najvažnija.’ Meni je primjerice suvremena glazba dosadna. Naravno da sadrži inovativni ritam i kontrapunktska sredstva, no bez melodije ona je beživotna i dehumanizirana. Za mene je melodija poput odabranice srca kojoj ću uvijek biti vjeran.“

 

Potraga za dopadljivom melodikom do izražaja je došla u dugim partiturama filmske glazbe kojom se počeo baviti 1955., skladajući glazbu za film Ljubavnici iz Lisabona (Les amants du Tage) u režiji Henrija Verneuila, prema istoimenom romanu Josepha Kessela. Početkom šezdesetih pridružio se francuskom novom valu i snažno obilježio novovalnu kinematografiju glazbom za filmove znamenitih redatelja: Jean-Luca Godarda, Agnès Varde, Françoisa Reichenbacha te Jacquesa Demyja s kojim je imao najdulju i najplodniju suradnju.

 

Comédie musicale ili glazbena komedija je žanr koji su osmislili Demy i Legrand, usprkos obeshrabrujućim sugestijama filmskih producenata, i njime ostvarili nezamisliv uspjeh. Prvi takav uradak u kojem je scenarij prokomponiran i svi se dijalozi pjevaju, bio je i danas znameniti film Cherbourški kišobrani (Les Parapluies de Cherbourg) koji je 1964. nagrađen Zlatnom palmom na festivalu u Cannesu. Pjesma Nikada neću moći živjeti bez tebe (Je ne pourai jamais vivre sans toi), koju je u početku izvodila Nana Mouskouri, postala je evergreen, ponajviše zahvaljujući engleskoj adaptaciji Normana Gimbela Čekat ću te (I Will Wait for You) te obradama koje su izvodile glazbene legende poput Franka Sinatre, Tonyja Bennetta, Louisa Armstronga i Lize Minnelli.

 

Uslijedile su Gospođice iz Rocheforta (Les demoiselles de Rochefort) iz 1967. i Magareća koža (Peau d’Âne) 1970. prema istoimenoj Perraultovoj bajci u kojima je briljirala Catherine Deneuve.

 

Legrand je odlučio živjeti između Pariza i Hollywooda te je u tom razdoblju skladao glazbu za sljedeće filmove: Ljeto ‘42 (Un été 42), Lady pjeva blues (Lady Sings the Blues), Nikad ne reci nikad (Never Say Never Again), Yentl, Prêt-à-porter. Jedini je europski skladatelj s filmografijom koja uključuje suradnju s glasovitim imenima iz svijeta filma kao što su: Orson Welles, Marcel Carné, Clint Eastwood, Norman Jewison, Louis Malle, Andrzej Wajda, Richard Lester, Claude Lelouch i mnogi drugi.

 

Legrand je osvojio tri Oscara za filmsku glazbu (1968. za pjesmu Windmills of Your Mind, 1971. za Ljeto ‘42, 1983. godine za Yentl), što je potvrdilo njegov zvjezdani status, no ne i skladateljski habitus: „Oscar je zlatna zvijezda, laska i daje ti slatki okus uspjeha, no zapravo, negdje duboko, ne čini te ni boljim ni gorim skladateljem; tvoje prednosti i nedostaci ostaju nepromijenjeni.“

 

Michelu Legrandu nije ostao nepoznat ni pravi, punokrvni jazz pa u svojoj biografiji bilježi jam session s Milesom Davisom, Stanom Getzom, Philom Woodsom i Stéphaneom Grapellijem. Jednako neumorno surađivao je s „klasičarima“: sopranisticama Jessye Norman i Kiri Te Kanawom i trubačem koji je gostovao i u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, velikim Mauriceom Andréom.