"Prinzregententheater na kraju uzavreo od oduševljenja; i nisu tu samo Hrvati koji ovdje slave svoju nacionalnu operu „Ero s onoga svijeta“ Jakova Gotovca u jezgrovitoj, nadasve živoj, u izvorniku pod dirigentskim vodstvom Ivana Repušića, veličanstveno otpjevanoj i odsviranoj koncertantnoj izvedbi sa Zborom Hrvatske radiotelevizije i minhenskim Orkestrom Bavarskog radija.

 

Pa tko se onda može oteti upečatljivosti opušteno raspjevanim zborovima ustreptale „svečane livade“ što tvori treći čin opere čija je radnja u najmanju ruku luckasta: imućni seoski momak Mića sklizne s plasta sijena među jato djevojaka, izdajući se za Eru koji je među njih pao ravno s neba i svima im nosi pozdrave od pokojnih članova njihovih obitelji.

 

Mića (sjajni tenor s glazurom: Tomislav Mužek) i Đula (duhovit, kolorističan sopran: Valentina Fijačko Kobić) zbližavaju se usprkos lajavoj maćehi Domi (zadivljujuće zlobno orguljajući mezzosopran: Jelena Kordić). Ona mu daje dukate, kako bi na onom svijetu ublažio muke njezina preminulog muža. Njezin novi suprug Marko (ulijećući basovskom silovitošću: Ivica Čikeš) smatra je ludom, tim više što Mićo alias Ero najednom netragom nestaje na Markovu konju. Tek nakon svakojakih zapleta „Ero“ priznaje kako je sve to izveo samo zato što je želio biti siguran u to da ga Đula ne voli samo zbog njegova novca. Sretnoj svadbi sad više ništa ne stoji na putu.

 

Radnja ove opere koja je samo u Zagrebu od praizvedbe (1935.) do naših dana izvedena već 700 puta (1942. godine izvedena je i u Münchenu) osobito je oplemenjena glazbom. Katkad je folkloristički, a mjestimice orijentalno nadahnuta, ali se itekako može pohvaliti zapaljivim melodijama, a pritom je u podjednakoj mjeri istančano i koloristično instrumentirana. Ponekad zamalo zazvuči kao Puccini, a onda skrene prema Léharu. A u Đulinoj, očajem prožetoj ariji u kojoj se ona sjeća svoje mrtve majke, ova opera konačno poprima onaj dubinski hod bez kojega zbiljski ne uspijeva nijedna komedija."

 

Klaus Kalchschmid (Südeutsche zeitung)