Treće izdanje festivala Zagrebačko glazbeno proljeće u organizaciji Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog i Zagrebačke filharmonije održat će se od 20. do 22. ožujka, a u tri dana bit će izvedeno 15 različitih festivalskih programa. U fokusu ovogodišnjeg festivala je hrvatska vokalna lirika, na stihove hrvatskih i stranih autora.

Umjetnički ravnatelj Festivala je šef dirigent Zagrebačke filharmonije Dawid Runtz, autorica programskog koncepta i sadržaja je ravnateljica Dvorane Lisinski Nina Čalopek, a kurator programa Glazbena poezija je operni umjetnik Matija Meić.

Prvog dana na rasporedu su promocija notnih izdanja Muzičkog informativnog centra (MIC) Lisinskog, razgovor u povodu 90. obljetnice „Balada Petrice Kerempuha" Miroslava Krleže te koncert Zagrebačke filharmonije i solista koji uključuje i praizvedbu skladbe Tomislava Uhlika „Zavjet” na stihove Vesne Parun, nagrađene skladbe ovogodišnjeg Natječaja ZGP-a. Nakon koncerta, u predvorju Velike dvorane slijedi koncert Cinkuša, nadahnut Krležinim „Baladama”. 

Drugi dan festivala, 21. ožujka, posvećen je solopopijevki, odnosno liedu, kroz četiri tematska koncerta popijevki (za solo pjevače uz glasovirsku pratnju) te po jedan razgovor sa skladateljima i pjesnicima. 

Posljednji dan, 22. ožujka, donosi koncert Zbora HRT-a i solista „Uglazbljeni Nazor”, promociju autorskog albuma Josipa Vrhovskog „Vrtek Ograjeni", razgovor s tri poznate kantautorice „Ima li šanse za šansonu?”, razgovor s bardom šansone Hrvojem Hegedušićem pod nazivom „Pretočene riječi" te koncert „Arsen" posvećen glazbi i poeziji Arsena Dedića, na kojem će završnicu Festivala odsvirati Zagrebački solisti s novim obradama Arsenove glazbe u aranžmanu Silvija Glojnarića, uz nastup Rade Šerbedžije i gitarista Miroslava Tadića.

 

Kurator programa solopopijevke, odnosno lieda je operni umjetnik, bariton Matija Meić koji je, nakon diplome na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i usavršavanja na Universitat fur Musik und Darstellende Kunst u Beču, od 2015. godine član opernog ansambla Gartnerplatztheatera u Munchenu. U svojoj matičnoj kući otpjevao je niz baritonskih uloga od kojih se posebno mogu izdvojiti naslovna uloga Verdijeva „Rigoletta", Puccinijevi Scarpia („Tosca") i Marcello („La Boheme"), naslovne uloge u operama „Knez Igor" A. Borodina, „Dantons Tod" G. von Einema, „II Barbiere di Siviglia" G. Rossinija, „Don Giovanni" W. A. Mozarta te .Jevgenij Onjegin” P. I. Čajkovskog. Od debija 2010. u HNK-u u Zagrebu ističu se Verdijevi „Rigoletto" i Germont („Traviata"), Paraćev Olofern („Judita") te Gil u Wolf-Ferrarijevoj „Susaninoj tajni", a za ulogu Mozartova Figara u operi „Figarov pir" dodijeljena mu je Nagrada hrvatskog glumišta. Ostvario je i niz značajnih uloga u HNK-u u Splitu i Varaždinu, nastupao je na Dubrovačkim ljetnim igrama i brojnim međunarodnim festivalima, te ostvario niz verdijanskih uloga u europskim kazalištima. Na koncertnom podiju surađivao je s Minhenskom Filharmonijom, NWD Filharmonijom, Simfonijskim orkestrom ORF-a, Simfonijskim orkestrom Bavarske radiotelevizije, liverpoolskom Kraljevskom filharmonijom, Helsinškom filharmonijom, lisabonskim Gulbenkian orkestrom, Savaria Simfonijom, Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Hrvatskim baroknim ansamblom, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Beogradskom filharmonijom, Kvintetom Bečke filharmonije i WISE Ansamblom iz Beča. Posebno njeguje recitalsko izvođenje solopopijevki te je ostvario recitale diljem Hrvatske.

 

 

Od početka mog studiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu zanimalo me izvoditi kompozicije kojima se drugi možda nisu toliko bavili. Ne znam je li razlog tome bilo neko postadolescentsko traženje identiteta, ali vrlo rano počeo sam istraživati hrvatske solopopijevke. Naime, moje poznavanje tog tzv. lieda svodilo se na određene stvari koje sam već čuo, koje su postojale u zbirkama i zapravo je taj repertoar bio vrlo uzak. U isto vrijeme zaljubio sam se u skladanje Borisa Papandopula, duša mi je rezonirala s njegovim skladbama i tada sam se počeo raspitivati kod poznatih muzikologa postoji li još nešto. Nada Bezić iz HGZ-a i Davor Merkaš iz MIC-a uputili su me na određene knjige i zbirke i tako sam otkrio da postoji ogroman svijet hrvatske vokalne lirike koji je poprilično nepoznat. Najviše me veselilo kada sam naišao na skladbe koje su skladane na dijalektalnu poeziju, pa bi se skladatelji koristili nekim folklornim motivima upravo iz tog kraja Hrvatske. Na primjer, Boris Papandopulo je skladao na čakavske stihove Davida Kabalina i ubacio u kompoziciju i istarsku ljestvicu, koju je u međuvremenu UNESCO zaštitio kao svjetsko nematerijalno blago. Ja sam taj ciklus iskopao, čak mislim da sam ga praizveo na svom diplomskom koncertu. I tako je krenula moja ljubav prema hrvatskom liedu i istraživanje svega što imamo. Veseli me što ću u sklopu koncerata izvesti „Galiotovu pesan" I. M. Ronjgova na stihove V. Nazora koja upravo tako spaja dijalektalnu poeziju i folklorne motive istarske ljestvice.

 

 

Na Muzičkoj akademiji u Beču imao sam prilike preslušavati snimke iz njihove Mediateke i ostao sam osupnut količinom ne samo skladbi nego i različitih izdanja iste skladbe. Postoje cijele škole različitih interpretacija, na tome se rade karijere. Po tome se vidi njihova investiranost u njihovu glazbu i poeziju, solopopijevku. Oni su napravili brend iz solopopijevki Schuberta, Schumana, Mozarta, Haydna, Brahmsa, koji je poznat u cijelom svijetu. Kasnije sam se bacio na studiranja lieda i oratorija u Beču, radio sam s vrhunskim stručnjacima i pokušao to znanje pretočiti u izvođenje hrvatskih pjesama. Jer mene, kada pjevam u inozemstvu, nitko ne zove da pjevam njemački Iied, nego očekuju da pjevam svoje. U Finskoj sam pjevao Papandopula i ljudi su bili oduševljeni. U Austriji i Njemačkoj pjevao sam Gotovca i druge naše kompozitore i odlučio istražiti što još imamo od hrvatskog lieda. S idejom o ponovnoj produkciji tih vokalnih recitala došao sam na razgovor s ravnateljicom Lisinskog Ninom Čalopek i nakon toga me pozvala da budem kurator ovog programa.

 

 

Kada sam birao soliste za ovaj program, imao sam na umu da, s obzirom na to koliko se na Muzičkoj akademiji i tijekom svog obrazovanja bave liedom, postoji velik broj ljudi koji bi to mogli pjevati. Naime, u našem obrazovanju, osobito u srednjoj glazbenoj školi, pa i na Muzičkoj akademiji, u puno se većem postotku bavimo liedom nego operama. No kad izađemo s Akademije, situacija je obrnuta. Puno više pjevača se bavi operom ili koncertnim pjevanjem nego solopopijevkama. To je jedna disonanca koja nastaje upravo zato što je produkcija solorecitala, pa onda i publika koja ih prati, gotovo zamrla. Zapravo za to ne postoji prava scena. Izbor pjevača je zato bio ogroman i koncentrirali smo se na to da imamo četiri skupine pjevača - visoke soprane, tople mezzosoprane, odnosno alte, patničke tenore i racionalne baritone, odnosno basove.  Mi smo taj program posložili prije više od godinu dana i moja zadaća je bila s ljudima koji su ušli u kombinaciju iskomunicirati što će pjevati. Pitao sam ih što su dosad radili, imaju li nešto u čemu su masterirali ili nešto što doista žele pjevati. Mladim pjevačima, u dvadesetima ili ranim tridesetima, ja sam sugerirao što bi mogli pjevati. Zanimljivoje da su ti mlađi puno više orijentirani prema hrvatskim skladateljima nego što je to bila moja generacija. Oni imaju veliku strast i žar za interpretaciju tih djela, što je vrlo ohrabrujuća činjenica. Osobno sam samo prošle godine pjevao tri hrvatske opere - „Zrinskog" u Splitu, „Povratak sina razmetnog", što je potpuno nova opera Anđelka Igreca u Varaždinu, i „Juditu” od Paraća u Zagrebu. Prema tome bi se moglo zaključiti da je produkcija hrvatskih autora u laganom uzletu. I još važnije, raste i interes mladih umjetnika za njihovom interpretacijom i sada nam samo trebaju institucije koje će kontinuirano podržavati produkciju hrvatske glazbe.

 

 

Različiti umjetnici birali su različite kompozitore. Recimo, Evelin Novak, solistica Berlinske opere, odlučila se za pjesme Dore Pejačević na njemačkom, s druge strane Marija Kuhar Šoša puno je pjevala skladbe Ivane Lang i to će pjevati i unutar ovog programa. Naš izvrsni, internacionalno traženi, bariton Leon Košavić prezentirat će dio opusa samoborskog skladatelja Ferde Livadića na njemačkom, a tenor Matteo Ivan Rašić, koji je rođen u Innsbrucku, pjevat će Bersu i Papandopula na njemačkom. S druge strane, Josipa Bainac Hausknecht pjevat će mađarskog kompozitora Akosa Banlakya koji je za nju napisao ciklus pjesama na stihove Antuna Gustava Matoša. Kolegica Martina Menegoni i ja imali smo sreću i zadovoljstvo dvije godine zaradom na Korčuli izvoditi ciklus pjesama koje je napisao tenor Roko Radovan, pa smo odlučili i to prezentirati. Stoga smo na različite načine kombinirali program.

 

 

Ono što sam prvo uočio jest da postoji velik broj hrvatskih skladatelja koji su skladali na stranu poeziju i tome će biti posvećen prvi koncert pod nazivom - „Glazbena poezija - strani odjeci". Što se tiče koncerta „Suvremeni susreti", fantastično je da neke od kompozitora znam i osobno, a oni pišu glazbu na sasvim moderne stihove, kao na primjer Ivan Josip Skender, koji je prije nekoliko godina napisao ciklus kompozicija „Protuslovlja" na stihove Duška Babića, a izvest će ih izvrstan mladi bariton Jurica Jurasić Kapun. Odlučio sam prezentirati taj dio stvaralaštva kao neki suvremeni moment. Apsolutna prvakinja po zastupljenosti poezije u suvremenim skladbama je Vesna Parun. Njezina poezija je fantastična za uglazbiti i to su prepoznali i hrvatski kompozitori. Tako će kolegica Marija Lešaja pjevati skladbe Adalberta Markovića na stihove Vesne Parun, a mezzosopranistica Emilija Rukavina će praizvesti ciklus skladbi Ivane Lang na Vesnu Parun, uz violu.

Vrlo je zanimljivo i da su neki liedovi napisani za određene pjevače, pa će kolegica Darija Auguštan, između ostalog, pjevati skladbu Dubravka Palanovića na stihove Josipa Pupačića koje su napisane baš za nju. Zatim, budući da smo mi Slaveni uvijek imali tu jednu mračnu stranu, što je uvijek inspiriralo pjesnike, koncert „Sumrak" bavi se tim nekim stanjima između jave i sna, između depresije i svjetla, smrti i života. Mladi tenori Roko Radovan i Mislav Lučić pokazat će nam upravo takvu poeziju i glazbu u skladbama Gotovca, Hatzea i Magdalenića. Naravno, ostaje nam najveća tema u glazbi i poeziji, a to je ljubav, strast, čežnja, želja, žudnja, na posljednjem koncertu tog dana, pod nazivom „Strasti". Tenor Josip Švagelj će se intenzivno baviti upravo tim temama u skladbama Vrhovskog, Hatzea i Lučića. Zapravo, postoji jedno veliko bogatstvo i puno priča koje stoje iza te poezije i iza te glazbe. A upravo kod lieda najbolje se očituje što se dogodi kada se neki inspirirani umovi - pjesnici i kompozitori - spoje tijekom vremena.

 

Ja se iskreno nadam da će puno ljudi biti spremno doći i oduševiti se. Svi mi znamo garanciju glazbene kvalitete kada se na koncertu izvode Schuman ili Schubert. Ali ovime želimo pokazati ne samo da mi imamo konja za jahanje nego da možemo biti izuzetno ponosni na našu glazbenu baštinu i da trebamo raditi na brendiranju svoje kulture, glazbe i poezije jer one najbolje opisuju tko smo mi. Najbolje možete prodati ono što je vaše, autentično i autohtono.

 

Zrinka Vrabec-Mojzeš / Nacional

foto: Luka Antunac / PIXSELL