'Imaginarna folk glazba' iz Slovenije i 'drukčiji sevdah' iz Hrvatske. Tako bismo mogli odrediti glazbenike koji će ove srijede u Lisinskom pokazati nešto sasvim posebno. Širom su jedan od najpoznatijih regionalnih bendova u svjetskim okvirima. Glazba koju izvode teško se može svrstati u pojedini žanr, a njihov izraz – 'imaginarna folk glazba' – najbolje bi ih opisao. Ana, Samo i Iztok koriste tradicijske instrumente iz cijelog svijeta. 

Dodatno uzbuđenje je njihov live nastup koji uključuje 20-ak instrumenata: na koncertu se članovi grupe izmjenjuju na njima i unutar pjesama!

Dunjaluk je hrvatski duo koji na neki način rekonstruira sevdah. Dunja Bahtijarević i Luka Čapeta (koji će u Lisinskom imati i gosta) sviraju sevdalinke tako da s njih skidaju slojeve koji su kroz 20. stoljeće postali pravila žanra. Ovaj dvojac traži univerzalno u tradiciji, ono što rezonira i danas, i prevodi to u moderni glazbeni izraz. Sami kažu da je to „sevdah za one koji misle da ne vole sevdah“. 

U razgovoru Emirom Fulurijom, Dunja Bahtijarević je objasnila tu izjavu.  

 

„To je bio prvi opis kojeg smo se dosjetili kad smo tek počeli raditi. Slika o sevdahu općenito je prilično okamenjena: narodni orkestar ili harmonika, ornamentirano pjevanje, određen tip patosa. Ali to je samo jedno njegovo ruho. Naša je pretpostavka bila da mnogi sevdah ne vole upravo zbog toga ruha, i da bi ga neki zavoljeli kad bismo mu odjenuli nešto drugo. Uz dobru dozu eksperimenta izvodimo sevdah onako kako ga čujemo. Na neki način čak se vraćamo starijem tipu sevdaha – umjesto glasa i saza (stari žičani instrument, op. ur.), glas i električna gitara.“

 

Sa svojim albumom našli su se na nekim europskim listama najboljih world music albuma i došli u radijski eter raznih zemalja. Sada rade na novom materijalu.

 

„Idemo i u smjeru autorstva. U međuvremenu ćemo izdati EP na kojem će se naći pjesme koje izvodimo, a nisu na albumu, i dvije suradnje“, nastavila je Dunja, koja je s Lukom nastupala na festivalima u Mađarskoj, Španjolskoj, Danskoj i Poljskoj. Jezična barijera, kaže, nije presudna.

 

„Na primjer, ni kod nas mnogi ne znaju da Dunjaluk nije (samo) spoj naših imena nego raširen turcizam koji označava ovozemaljski svijet. Mislim da razumijevanje tekstova nije najvažnije za doživljaj naše muzike. Ona zapravo počiva na interakciji između nas dvoje, i publika se za to zakači ma gdje svirali. Jako je važno da bend svira u inozemstvu jer na domaćem terenu nema dovoljno prilika, a jednim dijelom one se i otvaraju zahvaljujući svirkama vani“, smatra, a o njihovim intervencijama u tradiciju kaže:

 

„Mislim da za svaki ukus postoji neka verzija tradicije, ili da bi trebala postojati, kao što je, recimo, ovakav sevdah trebao postojati. Možda će za njega uvijek biti manje publike, ali to nam ne smeta. Nije naodmet ponoviti da se tradicija, kao i sve u životu, uvijek mijenja. I kao i život, upravo zbog fleksibilnosti i opstaje!“

 

foto: Marina Uzelac