...u srijedu, 4. ožujka nije bilo slobodnog mjesta u Maloj dvorani Lisinskog, a kako svi znamo da na ovim područjima (ali i šire) publiku na jazz koncerte treba itekako nagovarati, posjećenost na Fortnerovom nastupu ne može se okarakterizirati kao ništa drugo nego potpuni uspjeh. 

 

Dio razloga za takav interes za ovim specifičnim gostovanjem možda možemo pronaći u činjenici da je bio izvrsno tempiran, pa je tako zagrebačka publika imala priliku Sullivana Fortnera susresti tek mjesec dana nakon što mu je uručen Grammy za najbolji instrumentalni jazz album za “Southern Nights”, njegovu sjajnu lanjsku ploču koja slavi duh i glazbu njegova rodnog grada, pa tako i njezin naslov potječe od pjesme kojoj je autor pokojni Allen Toussaint, jedan od najboljih pijanista i skladatelja iz Big Easyja.

 

New Orleans je, naravno, koljevka jazza i u leksiku žanra ima specifičnu melodioznost i swing koji možemo osjetiti i u limenim orkestrima koji marširaju gradom za Mardi Gras, kao i u klavirskim majstorijama kako Toussainta, Professora Longhaira, Dr. Johna, tako i kod Fortnera. Ali u onome što je Sullivan sa svojim trijom koji uz njega čine basist Tyrone Allen II. i bubnjar Kayvon Gordon pokazao i utjecaje iz drugih struja. 

 

Tako smo imali priliku čuti, osim njegovih vlastitih kompozicija (poput, primjerice “The Sorcerer’s Stick” i izrazito lijepe “Winter”, koja se, prema njegovim riječima, barem sinoć tako zvala) i izbor iz pjesmarica Charlieja Parkera (“Quasimodo”), Horacea Silvera (“Peace”), Waynea Shortera (“Angola”), pa čak i “Changing Keys”, temu iz nekad popularne televizijske emisije “Wheel of Fortune”.

 

Nakon opuštenog uvoda u kojem je ispričao kako mu je noć ranije netko rekao da liči na Willa Smitha, a njegov basist na Snoop Doga (“Ti izgledaš kao Lyndon B. Johnson“, odgovorio mu je), uspostavljena je neformalna atmosfera u kojoj je trio u medleyima miješao pjesme i stilove. Imao sam sreću da sam imao izravan pogled na Fortnerov prstomet koji je bilo jednako uzbudljivo vidjeti koliko i čuti, a zbog kojeg sam, kao i specifične odjeće koju je nosio, u više navrata sam pomislio na Theloniousa Monka. “Kao da Monk svira Scotta Joplina“, pomislio sam tijekom jedne kompozicije.

 

Na drugim mjestima posebno lijepe trenutke jamčile su melodične balade poput one kubanskog skladatelja (a ne meksičkog kako ga je zabunom proglasio Fortner) Osvalda Farrésa “Tres palabras”, koja je ujedno i jedan od vrhunaca njegovog Grammyjem nagrađenog albuma. Pred kraj službenog djela i povratka na bis, Sullivan se sjetio i svog učitelja (kod kojeg je doduše imao samo dvije lekcije, kaže, prije nego ga je ovaj ispsovao) Ellisa Marsalisa, patrijarha vjerojatno najslavnije loze jazz glazbenika iz Crescent Cityja.

 

Zagreb je imao priliku vidjeti mnogo briljantnih jazz pijanista na svojim pozornicama, a Sullivan Fortner se svakako mora ubrojiti u taj popis. Stoga je zaista pohvalno bilo doživjeti da je svirao u punoj dvorani, a njemu je posebno bilo drago što je u publici vidio i djecu. Naravno da, kao i on sam, moramo uživati u više od stoljeća tradicije jazz glazbe koju su nam ostavili velikani i vječni uzori koji su prethodili, ali Fortner nam je poručio da moramo podržavati i nastupe živućih džezista, jer oni su ti koji moraju plaćati stanarinu, hranu i alimentacije. A kad su ti živući glazbenici dobri poput njega, zauzvrat ćete dobiti i oplemenjujuće iskustvo. A, pogotovo kad je jazz u pitanju, svaki put drugačije i samim time neponovljivo.

 

Foto: Boris Ščitar