Dosad je Suzanne Vega objavila deset studijskih albuma, nešto koncertnih te par kompilacija među kojima je posebno zanimljiva zbirka „Close-Up Vol. 1-4” objavljena i na vinilima na kojima je ponovno snimila svoje stare pjesme te ih tematski podijelila na ljubavne, one o ljudima i mjestima, postojanju i obitelji. Prije i poslije samoga koncerta, tko je želio, mogao je kupiti ove posljednje dvije na potpisanim LP-jima za 30 eura, neke CD-e po 15, postere za 10, a najveći zaljubljenici u njezinu poeziju mogli su svojoj kolekciji pridodati i rukom pisan tekst pjesme Luka za 80 eura. 

 

Dvorana Vatroslava Lisinskog pravi je prostor za ovakve koncerte, posebno u ljetnim mjesecima: akustika je dobra, a dvorana koja je bila ispunjena gotovo do posljednjeg mjesta ugodno klimatizirana.

 

U pratnji Suzanne Vega svirao je Gerry Leonard, američki gitarist irskog podrijetla koji je, osim što već godinama svira sa Suzanne, ostvario zapaženu solo karijeru izvodeći ambijentalnu glazbu (kao Spooky Ghost). Skladao je neke soundtrackove, surađivao s Laurie Anderson, Cyndie Lauper i mnogim drugima kao studijski glazbenik, a svirao je i s Davidom Bowiejem na albumima „Heathen”, „Reality” i „Next Day”, pa i na njegovoj posljednjoj turneji 2004. godine. 

 

Koncert je započeo nekoliko minuta nakon 20 sati onom klasičnom najavom iz razglasa: „Please welcome from NYC – Suzanne Vega!“ koji je potaknuo sve nazočne na topli pljesak. Suzanne je došla elegantno odjevena u crno, stavila svoj crni šešir na glavu i nastup otvorila s pjesmom Marlene On the Wall, prvim singlom iz 1985. godine. Na nju se nadovezala pjesma Small Blue Thing u kojoj je Gerry već pokazao svoju fantastičnu tehniku sviranja, kao i istančani osjećaj za kvalitetnu nadogradnju osnovne melodije. U trećoj pjesmi Caramel Suzanne je skinula sa sebe gitaru te je prepustila Gerryju da sam odsvira cijelu pjesmu. Pri tome je zvuk bio sasvim potpun, tako da je otvaranje koncerta bilo je više nego odlično. Oboje izvođača evidentno su bili opušteni i raspoloženi za dobru svirku. 

 

A onda je Suzanne osjetila potrebu za komunikacijom s publikom. Pri tome treba priznati da je izabrala više nego zanimljiv način: u ruke je uzela rječnik hrvatsko-engleskoga jezika, nataknula naočale i krenula s, kako je rekla, 'učenjem' hrvatskoga jezika. „Da li razumijete? Govorite li engleski? Ja govorim engleski“, čitala je na hrvatskom i zabavljala publiku, a zatim je pridodala na engleskom kako je ovo vrlo zanimljiva knjiga jer je u njoj napisan izgovor, a tu su i neke teme, poput primjerice, o vremenu, upoznavanju i drugome. „Predivno je ovdje“, nastavila je na hrvatskom, a zatim pridodala da je u rječniku razrađena i tema udvaranja. Recimo, lijepa joj je hrvatska riječ - „slatkišu“…

 

Zatim je zaklopila knjigu, ponovno uzela gitaru i rekla da će svirati starije pjesme, posebno na početku koncerta, jer su tada svi opušteni i zadovoljni. Najavila je pjesmu o svojoj prvoj ljubavi u životu: „Vi mislite na svoju, a ja ću na svoju i svi ćemo na kraju biti sretni.“ Bio je to uvod u pjesmu Gypsy s njezina albuma „Solitude Standing“.

Poslije izvedbe nam je objasnila da je nešto godina poslije napisala još jednu skladbu o istoj osobi. Bila je to pjesma Liverpool pri čijoj je izvedbi Gerry ponovno došao do punog izražaja te odsvirao još jedan prekrasan solo.

Nastavili su s još jednom starom pjesmom, koja (kako je Suzanne najavila) „baca u depresiju i ima tragičan kraj”. Bila je to The Queen and the Soldier, skaldba izrazito snažnog teksta u kojem se kroz simboličan dijalog između kraljice i vojnika u stvari vodi unutarnji monolog osobe suočene s potrebom promjene života koja nekako kao i nije dokraja definirana. Premda nagon nalaže da bi trebalo, srce tvrdi da je sve previše riskantno, s obzirom na to da bi se moglo izgubiti čak i ovu djelomičnu sreću koja postoji te je stoga najbolje nastaviti jednako kao i do tada. Nakon ove duboko emotivne pjesme Suzanne je najavila da će odsvirati jednu bržu kao hommage Elvisu Costellu. Uslijedila je izvedba pjesme When Heroes Go Down / Lipstick Vogue. 

 

Dotaknula se Suzanne i rata u Ukrajini. Priču je započela tako da nam je prepričala kako su u New Yorku imali koncert za narod Ukrajine te je za tu priliku trebala odabrati najprikladniju skladbu. Odabrala je svoju Rock In this Pocket, pjesmu koja se temelji na priči o Davidu i Golijatu. David je bio malen, ali je imao kamen u džepu pa je pobijedio Golijata. A onda kad je došla kući, shvatila je da mora napisati novu pjesmu o Ukrajini pa je u njoj jednostavno sabrala ono što je čitala u novinama i vidjela na vijestima. Tako je nastala pjesma Last Train From Mariupul koju su izveli uz podršku publike te smo polako ušli u drugu polovicu koncerta. 

 

Bez posebne najave, nakon kraćeg instrumentalnog dijela započeli su svirati Solitude Standing u kojoj je Gerry Leonard započeo izvedbu svojih glazbenih čarolija. Tijekom pjesme odsvira nekoliko akorda ili neki riff na gitari te ga memorira na procesoru pa na to nadograđuje solo dionice pri čemu ponekad zvuk modulira tako da zvuči kao sintesajzer ili čak neki klasični instrument poput recimo violončela. Odsvirali su potom nešto bržu pjesmu Left of Center i dok se Suzanna šarmantno rasplesala, Gerry je bio na gitari upravo briljantan. Prije iduće pjesme Suzanne je publici priznala da nikada ne nosi bijelu odjeću. Jer, crno je boja tajne, tuge i ostaloga. Lijepa je to pjesma i naravno toplo prihvaćena od gledališta. 

 

Na idućoj pjesmi Some Journey oboje su se primili gitara i pjesma je zvučala fenomenalno. Jer kad Suzanne na svojoj gitari metalnih žica svira onaj reski ritam, a Gerry ga nadopunjuje svojim istraživanjima, izvedba zvuči fantastično. Ne čudi da je Suzanne osjetila potrebu ponovno predstaviti Gerryja, ali je pridodala i imena suradnika na miks pultu te organizatora cijele turneje. Zahvalila nam je što smo došli i bili krasna 'živa publika' na jednom 'živom nastupu' te nam je svima poslala poljubac. Odsvirali su zatim posljednje dvije stvari službenoga dijela koncerta: Luka i Tom's Diner. Na prvoj od navedenih Gerry je odsvirao prekrasan solo intro na gitari, a pri izvedbi druge ponovno nas je fascinirao izgradivši pred nama cijelu glazbenu strukturu pjesme koja je, podsjetimo, svojedobno ušla u povijest glazbe kao prva pjesma snimljena u mp3 formatu. Zahvalili su se publici i bio je to kraj službenoga dijela koncerta koji je trajao sat i petnaest minuta. 

 

Ali, naravno, doživljaj publike dao je izvođačima poticaj i krila da izađu ponovno na pozornicu. „Imamo još nekoliko pjesama za vas“, rekla je zadovoljno Suzanne i program se nastavio.

Kao prvi bis najavila je vrlo snažnu njujoršku stvar koju je napisao jedan izrazito njujorški umjetnik a to je, naravno, Lou Reed. Radilo se o pjesmi Walk On the Wild Side, hitu s njegovog komercijalno najuspješnijeg albuma koji je radio u suradnji s Davidom Bowiejem i Mickom Ronsonom. Gerry nas je i ovdje ponovno fascinirao svojim umijećem sviranja jer je pokrio sve - ritam, bas i solo, a pri tim je i pomogao Suzanne i s pratećim vokalom. Publika je bila oduševljena, a sa zanimanjem je popratila i iduće pjesme koje je Suzanne najavila kao vesele pa je ponovno stavila svoj šešir. Nakon Harbor Song i Tombstone, Suzanne i Gerry su se ponovno pozdravili i nakratko povukli s pozornice, ali ih je oduševljena publika uspjela još jednom prizvati. Na drugom bisu, kao posljednju pjesmu večeri, izveli su noviju Suzanninu pjesmu Blood Makes Noise u kojoj je Gerry ponovno briljirao. Tako s je sveukupno s bisevima njihov zagrebački nastup dan uoči Suzanninog rođendana trajao nezaboravnih i prekrasnih sat i pol. 

 

Prisutni su ih ispratili dugim pljeskom, a izvođači bili ganuti te nisu krili svoje oduševljenje toplinom zagrebačke publike. Naravno, netko bi mogao reći da je bilo još mnogo pjesama koje su mogli odsvirati, recimo Pornographer's Dreams, 99,9 F, Book Of Dreams, Fat Man and Dancin' Girl ili prekrasnu New York Is My Destination.

 

Ukratko, bila je to jedna čarobna večer prožeta najdubljim emocijama u kojima se Suzanne Vega svojim pjesmama potpuno predala zagrebačkoj publici, a Gerry Leonard vrhunskom tehnikom sviranja još jednom dokazao da je jedan od najpotpunijih i najinventivnijih gitarista na svijetu.

 

 

Izvor: Ivan Dukić, Soundguardian

Foto: Tomislav Jagar