Novosti
13. veljače 2026.
Trijumf Lidije Bajuk u Lisinskom
Jedna od začetnica hrvatske etnoglazbe posebnom je glazbenom pričom obilježila četrdeset godina glazbene i trideset godina diskografske karijere uz brojne prijatelje glazbenike.
Mala dvorana Lisinski u srijedu je bila premala za sve koji su željeli biti na nezaboravnom glazbenom događaju osmišljenom kao svojevrsna glazbeno-etnološka svečanost Lidije Bajuk, ali i radionica.
Pedesetak gostujućih instrumentalista i pjevača, među kojima su bili Dunja Knebl, pijanist Teo Martinović, multiinstrumentalist Zoran Majstorović, lutnjist Igor Paro, dudukist Goran Mikas i drugi, kao i članovi Lidijina kvarteta koji čine Stanislav Kovačić (violončelo), Jadran Jeić (tambura i mandolina) i Borna Šercar (udaraljke), izveli su tridesetak uglavnom tradicijskih pjesama, pomno raspoređenih u osam tematskih cjelina.
Tradicija i simbolika
Takva dramaturgija pokazala se kao promišljeni put kroz mitske slojeve, simboliku prirode, sna i vremena, kojim je publika vođena poput sudionika obreda, a ne pasivnih slušatelja. Ta edukativna i duhovna dimenzija pridonijela je originalnosti koncerta. Glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš, pišući o koncertu u tekstu Njezin baršunasti, elegični glas bio je i ostao jedan od najemotivnijih u nas u Večernjem listu, zaključio je da je taj „koncert bio jedan od osebujnijih kojima sam prisustvovao“.
Rođena Čakovčanka, Lidija Bajuk je započela glazbenu karijeru sredinom osamdesetih, a već krajem tog desetljeća nastupala je kao predizvođačica velikanima poput Johna Mayalla i Joan Baez. No, kako je zapisao Aleksandar Dragaš, ona sama „o sebi nikad nije ni razmišljala kao o pop zvijezdi“. Umjesto toga, dosljedno je gradila opus u području etno i world music glazbe, istražujući i reinterpretirajući međimursku i širu hrvatsku tradicijsku baštinu.
Njezina je karijera nerazdvojiva od istraživačkog i pedagoškog rada: od Instituta za etnologiju i folkloristiku, preko akademskog djelovanja, do dugogodišnjeg vođenja etnoradionica u Knjižnici Vladimira Nazora. Sve se to jasno osjetilo i u Lisinskom – u načinu na koji je koncert bio zamišljen kao zajedničko autorstvo, u kojem je, prema Dragaševim riječima, Lidija često „goste stavljala u prvi, a sebe povlačila u drugi plan“.
Zajedništvo kao temelj
Brojni ugledni glazbenici i vokalni sastavi koji su se izmjenjivali na pozornici stvorili su zvučni mozaik koji je objedinio gotovo sve krajeve koje nastanjuju Hrvati – od Međimurja i Slavonije, preko Istre i Dalmacije, do regije Molise, Gradišća i Janjeva. Logistički zahtjevno i umjetnički rizično, takvo okupljanje rezultiralo je koncertom koji je obilovao iskrenošću, toplinom i dubokim osjećajem zajedništva.
Obljetnički koncert u Lisinskom nije bio retrospektiva najvećih „hitova“ Lidije Bajuk, nego slavlje tradicije kao živog organizma i potvrda autoričina uvjerenja da se glazba najljepše čuva dijeljenjem. U tom smislu, večer posvećena Lidiji Bajuk bila je snažna potvrda vrijednosti etnoglazbe i njezine trajne relevantnosti, u kojoj, riječima Aleksandra Dragaša, „samozatajna i posvećena svom istraživačkom radu“, „Lidija je sebe poželjela predstaviti tek kao vodičicu kroz hrvatsku etnomuzikološku baštinu“. Što je učinila doista maestralno.
Prije i nakon koncerta u predvorju Male dvorane bila je postavljena popratna izložba plakata Hrvatska mitska baština u (ranome) srednjem vijeku red. prof. mr. art. Natalije Nikpalj, ujedno voditeljice grafičko dizajnerskih radionica u Knjižnici Vladimira Nazora, i studenata Tekstilno-tehnološkog fakulteta pod voditeljstvom izv. prof. mr. art. Koraljke Kovač, voditeljice tekstilno-dizajnerske radionice u Knjižnici.
foto: Tomislav Jagar