„Nadahnjujem se stvaralaštvom mnogih glazbenika, ali za mene je najvažniji afrički dio moje glazbe koji je pod utjecajem mog života u Nigeriji i tamošnjih lokalnih glazbenika.“

 

Vizionarsku saksofonisticu, skladateljicu, voditeljicu benda i inovatoricu Camillu George  The Evening Standard nazvao je zlatnom djevojkom jazza, kad je u sklopu EFG London Jazz festivala nastupila u Purcell roomu; Jazz Journal to je opisao kao „uistinu nezaboravan koncert jazz superzvijezde u nastajanju“, a London Jazz Review pisao je o „zrelim i maštovitim skladbama u kombinaciji s uzvišenim solažama na saksofonu“.

Jedan od razloga za spomenuta razmišljanja njezini su jaki kulturni korijeni i ljubav prema spajanju afričke i zapadne glazbe, što je utjecalo na njezin jedinstveni stil i zauzimanje čvrstog mjesto na novoj londonskoj jazz sceni, uz vršnjake kao što su Nubya Garcia i Shabaka Hutchings.

 

Rođena u Eketu u Nigeriji, Camilla George od ranog djetinjstva bila je zainteresirana za glazbu, posebno za spajanje afričke i zapadne glazbe. Godine 2009. pridružila se nagrađivanom sastavu Jazz Jamaica i nastupila s posebnim gostom Ernestom Ranglinom u jazz-klubu Ronnieja Scotta. Godine 2013. taj sastav nominiran je za nagradu MOBO za jazz-izvedbu te je nastavio intenzivno nastupati diljem svijeta. Godine 2014. pokrenula je vlastiti projekt koji je hvalila kritika. Također, u sklopu EFG London Jazz festivala Camilla je nastupila u King’s Placeu pred entuzijastičnom publikom, a koncert je uživo prenosio BBC Radio 3. 

Camilla je nominirana za nagradu Urban Music Award za najbolju jazz-umjetnicu 2017. i 2018. te za nagradu Jazz FM za najboljeg instrumentalista 2019. Nastupala je u Jazz Re:freshed showcaseu za SXSW, koji je snimljen u studiju Abbey Road 2021., kao i na Jazzahead showcaseu iste godine, kad je stigla do finala na DC Jazz Prixu. Njezin debitantski album, „Isang“, što na njezinu materinjem jeziku ibibiju znači „putovanje“, dobio je veliko priznanje kritike. 

Godine 2020. dodijeljena joj je nagrada PRS Foundation Momentum, zahvaljujući kojoj je financirala snimanje i objavljivanje svojeg trećeg studijskog albuma, „Ibio Ibio“, koji je objavljen u rujnu 2022. Ostvarila ga je sa sjajnim glazbenicima, uključujući basista Daniela Casimira, klavijaturisticu Sarah Tandy, bubnjara Winstona Clifforda, pjevača Renata Parisa, trubačicu Sheilu Maurice-Grey, trombonisticu Rosie Turton i gitaristicu Shirley Tetteh te kao goste bubnjare Darua Jonesa i Sama Jonesa, kao i repericu Lady Sanity. Izvedbe se zasnivaju na kombinaciji elemenata afričke/nigerijske glazbe i jazza.

Glazbom na tom izdanju slavi tradiciju njezina plemena Ibibio iz jugoistočne obale Nigerije, njegove korijene, stvaranje i djelovanje zajednice, njegovih ljudi koji se zalažu za zajednicu i zajedništvo. Kako kaže, to joj u ovim sve čudnijim vremenima daje smjernice, nadu i utjehu. Osim što su plemenska kultura i tradicija nadahnule njezinu glazbu, elementi tradicionalne glazbe plemena Ibibo su se dobro uklopili u jezik jazza. 

 

„Jako se veselimo nastupu u Zagrebu, gdje ćemo izvesti mješavinu glazbe s mog posljednjeg albuma ‘Ibio-Ibio’, kao i možda kratki pregled nekog novog materijala“, rekla je u razgovoru uoči nastupa u Lisinskom.

 

„Ibio-Ibio je nadimak za narod Ibibio iz jugoistočne Nigerije, gdje sam rođena. Uvijek sam bila nadahnuta svojim rodnim mjestom i nasljeđem. Primjerice, obožavam Felu i King Sunny Ade koji su često svirali u mojoj kući dok sam odrastala. Svaki album koji sam ostvarila obuhvatio je to jer mislim da je to važan aspekt za mene. Za nas je karakterističan brzi način obavljanja stvari - ne okolišamo. Ovaj album je posveta ljudima i mjestu gdje sam rođena i provela puno godina, Eketu u Nigeriji. Postoji puno narodnih pjesama iz područja Akwa Ibom iz naroda Efik i Ibibio, a dio glazbe je iz naše tradicionalne religije i često prati Ekpe aktivnosti. Moja je glazba nadahnuta Ibibio ljudima i stvarima koje nas čine posebnima. Imam pjesme o Ekpeu, The Long juju Shrine of Arochokwu itd.“

 

No ipak, osnova za sva njezina istraživanja leži u jazz-glazbi. Osim što je odrastala slušajući Felu Kutija, slušala je i nadahnjivala se glazbom jazz alt-saksofonista Jackieja McLeana i Charlieja Parkera. 

Počela je svirati saksofon s 11 godina, kada je pobijedila na glazbenom natjecanju. Zahvaljujući tome počela je sustavno učiti svirati saksofon. O jazzu je učila od slavnih jazz-glazbenika kao što su saksofonist Jean Toussaint, nekadašnji član legendarnih Jazz Messengersa bubnjara Arta Blakeyja, te Julian Siegal i Martin Speake koji su joj predavali na Trinity Collegeu of Music gdje je stekla magisterij iz jazz-izvedbe, i gdje je 2011. nagrađena Archer stipendijom za izvanrednu izvedbu.

 

„Volim svu glazbu, ali jazz će uvijek biti moja velika ljubav“, tvrdi.

 

„Oduvijek sam voljela jazz. S tim žanrom upoznao me tata koji je bio veliki ljubitelj jazza. Čuvam posebne uspomene na draga vremena kad smo zajedno slušali ploče velikana jazza na našem gramofonu. Tako sam spoznala ljepotu te glazbe. Zapravo, ljepota je posvuda u glazbi, ali svi pronalazimo posebnu ljepotu u jazzu. Obožavam sviranje alt saksofonista Jackieja McLeana i Charlieja Parkera. Volim McLeanov osjećaj i to sam uvijek pokušavala ponoviti, a Parker je takav genij da to nije potrebno naglašavati. Posebno volim Parkerovo fraziranje i ritmični jezik koji donosi kroz fraziranje.“

 

U svojim istraživanjima Camilla George je proučavala djelovanje dvojice uglednih jazz-glazbenika koji su svoje stvaralaštvo također zasnivali na tradiciji afričke glazbe i kulture: Yusefa Lateefa i Randyja Westona.

 

„Yusef je fenomenalan glazbenik“, tvrdi.

 

„Obožavam album koji je snimio dok je kratko živio u Lagosu, ali moja je glazba posvećena državi Akwai Ibom koja se nalazi na jugoistoku, tako da postoji kulturološka razlika, ali mislim da je to važan album u isticanju suradnje. Volim i Randyja. On je definitivno rasvijetlio afričke korijene jazza, a također je nekoliko puta u svojoj karijeri posjetio Nigeriju, što je bilo sjajno. Također sam pod velikim utjecajem legendarnog Kennyja Garretta koji me nadahnuo kao saksofonisticu i skladateljicu. Volim njegov skladateljski pristup i namjeravam se i dalje oslanjati na njega. On piše glazbu koja može zvučati gotovo jednostavno ili poput uspavanke, ali kada počnete svirati djelo, shvatite da je harmonijski ili ritmički složeno. Volim to - volim genijalnost pisanja nečega što je složeno ili zanimljivo glazbenicima za sviranje, ali će zarobiti publiku i zaokupiti njihovu pažnju glazbom, umjesto da ih ignorirate. Nadahnjujem se stvaralaštvom mnogih glazbenika, ali za mene je najvažniji afrički dio moje glazbe koji je pod utjecajem mog života u Nigeriji i tamošnjih lokalnih glazbenika.“

 

Osim kao sjajna alt-saksofonistica, Camila George je i plodna autorica. Na koncertu u Zagrebu izvodit će vlastita djela, kao što ih, uostalom, snima i za svoje albume.

 

„U skladanju me nadahnjuju priče“, govori.

 

„Ponekad počinjem s bas linijom, ponekad s akordima, a ponekad s melodijom, ali uvijek razmišljam o tome kako će se u to uklopiti improvizacija, kojoj pristupam kao načinu skladanja u trenutku. Osim toga, moje su skladbe mješavina jazz senzibiliteta s afričkim okusom. To je esencijalno. Naime, glazba je, prema mojem mišljenju, eliksir života. Najintrigantnije je kod glazbe njezina sposobnost da nas natjera da osjetimo razne emocije, utjehu, sreću, čak i tugu. Pretpostavljam da se moja osobnost odražava u načinu na koji pišem glazbu, koristeći sve što me privlači i, nadam se, privlači publiku. No, kad pažljivije razmislim o tome shvatim da to ne radim svjesno.“

 

Camilla George je autorica pjesama i za njezin prethodni album„The People Could Fly“ iz 2018. Snimila ga je uz trubača Quentina Collinsa, gitaristicu Shirley Tetteh, klaviristicu Sarah Tandy, basista Daniela Casimira te bubnjare Winstona Clifforda i Femija Koleosa, kao i pjevače Omaru Lye-Fooka i Cherise Adams Burnett. Album je naišao na priznanje kritičara Financial Timesa, Jazzwisea i drugih časopisa. Predstavljajući to izdanje njezin bend je u Barbicanu ugostio Courtneyja Pinea, dok je u sklopu nastupa na festivalu Love Supreme Camilla sudjelovala u panel raspravi s Kamasijem Washingtonom.

 

Njezin bend podržala je i slavna pjevačica Dee Dee Bridgewater u Cadogan Hallu na London Jazz festivalu. Dee Dee je bila toliko impresionirana da je izjavila: „Svijet je siguran jer imamo Camillu!“

 

Glazbom na tom albumu pokušala je podići svijest o patnji koju uzrokuje ropstvo. Tema albuma zasniva se na još jednoj karakteristici njezina stvaralaštva, onoj u kojoj prevladavaju aktivizam, borba za građanska prava i jednakost. Bila je to potvrda njezina pristupa glazbi koji donosi hipnotizirajuću mješavinu afrofuturizma, hip-hopa i jazza, s politički usmjerenim podtekstom koji ima snažnu vezu s njezinim nigerijskim identitetom, lozom i nasljeđem, odražavajući afričku povijest, kulturu i ropstvo. Naime, kroz skladbe bavi se pričama koje su robovi naraštajima prenosili svojoj djeci i, iako su pune tuge, u biti pričama o nadi za crnce i čovječanstvo, s porukom da jednog dana možemo živjeti zajedno u harmoniji.

 

„Taj se album temelji na knjizi koju mi je mama čitala o ropstvu“, rekla je. „Robovi i robovlasnici preuzimaju likove životinja kao što su He Lion, kornjača Tappin the Land itd. Poruka albuma bila je nada i mir i ljubav kroz glazbu, misao da možemo živjeti zajedno kao jedno.“

 

Izvor: Davor Hrvoj, www.pogled.hr