Događanja

 

Zborove pripremili: Luka Vukšić, Domeniko Briški

Zborovođe: Nina Cossetto, Vinko Karmelić

 

Aleksandar Marković, dirigent

 

Valentina Fijačko Kobić, sopran (Lenka)

Stjepan Franetović, tenor (Robert Thoms)

Ljubomir Puškarić, bariton (Hellwing)

Luciano Batinić, bas (Pastor)

Siniša Štork, bas (Prvi radnik)

Siniša Hapač, bariton (Drugi radnik)

Hellwingova djeca:

Radhika Schmalz, Mirjan Josip Mundweil (recitiraju)

Marijeta Bošković, Klara Čadež (pjevaju)

 

Asistent dirigenta: Darijan Ivezić

Umjetnička voditeljica opernog studija: Nina Cossetto

Korepetitorica: Helena Borović

 

 

Blagoje Bersa (Dubrovnik, 21. prosinca 1873. – Zagreb, 1. siječnja 1934.) ubraja se među najutjecajnije hrvatske skladatelje i jedno je od najvažnijih imena hrvatske glazbe 20. stoljeća. Svojim je životnim putem i djelovanjem odražavao sve značajke europskog fin de sièclea, povezujući ga s posebnostima hrvatske glazbene scene, otvarajući put hrvatskoj glazbenoj moderni i podižući našu glazbu na europsku razinu. Počevši od Dubrovnika gdje je rođen i Zadra gdje je proveo djetinjstvo, preko Zagreba gdje je počeo studij i Beča gdje ga je nastavio, radeći u Sarajevu, Splitu te Grazu kao dirigent, u austro-ugarskoj prijestolnici je potom proveo šesnaest godina, najprije kao slobodni umjetnik, a zatim kao glazbeni savjetnik, aranžer i orkestrator za izdavačku kuću Doblinger. Na vrhuncu zrelosti, u lipnju 1919., vratio se u Zagreb. Među razlozima njegova povratka nesumnjivo je bila i vjera u novonastalu državu nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije kao i oduševljenje idejom panslavizma iskazano već u Beču na okupljanjima hrvatskih domoljuba i intelektualaca.

 

Zalog povratku u domovinu mogao je biti i uspjeh njegove opere Oganj praizvedene u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 12. siječnja 1911. godine. Djelo „naturalističke estetske orijentacije sa socijalnim, lirskim i romantičnim primjesama“ (Marija Barbieri) zagrebačka publika dočekala je s oduševljenjem; pozivala je skladatelja nakon svakoga od triju činova pred zastor. Jednako složna bila je i kritika. Antun Gustav Matoš nazvao je Oganj „prvom umjetničkom operom visokog i modernog stila koju stvori Hrvat“, osobito hvaleći „briljantni orkestralni dio“, Josip Andrić (nakon izvedbe 1935. godine) ocijenio je da „stoji dostojno među djelima što ih je europska glazba dobila u doba prije četvrt stoljeća“, a Lujo Šafranek-Kavić nazvao je Bersu „inspiriranim majstorom koji savršeno vlada čitavim aparatom“.

 

Iako je Bersa nastojao da se djelo praizvede u Beču gdje je tada živio, to se nije dogodilo, stoga je i izvorni njemački libreto Alfreda Marie Willnera, s naslovom Der Eisenhammer, za zagrebačku izvedbu na hrvatski preveo Ferdo Živko Miler naslovivši djelo Oganj. Opera je na izvorniku (pra)izvedena tek 2003. godine, ponovno u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

 

Priča smještena u božićno vrijeme oko 1840. godine u željezari u Tiringiji, o strašnom grijehu iz prošlosti čija se sjena nadvija nad sudbinama vlasnika željezare Hellwinga, radnika Roberta Thomsa i učiteljice Lenke, nakon napetih dramatskih vrhunaca i obrata, završava iskupljenjem putem ljubavi. Bersa je u literarnom predlošku našao idealnu podlogu za svoju sintezu opere i muzičke drame u kojoj se susreću mnogi utjecaji – njemačka razrađenost s mediteranskom melodioznošću, svijet romantizma s pogledima na tek začeti svijet industrijalizacije, utjecaji wagnerizma i verizma, i iznad svega njegova muzikalnost i znalačko baratanje materijom kojom gradi svoje „najkompleksnije, a vjerojatno i najbolje djelo“ (Zoran Juranić).

 

Koncertna izvedba Ognja prigodom 150. obljetnice skladateljeva rođenja, ponovno na (od glazbe neodvojivom) njemačkom izvorniku, podsjeća na Bersin kozmopolitizam u vrijeme prevladavajućeg priklanjanja nacionalnom smjeru u hrvatskoj glazbi, i na beskompromisnost njegova umjetničkog profesionalizma kojim je hrvatsko operno stvaralaštvo smjestio uz bok europskom.