Događanja

Simfonijski orkestar HRT-a

Adam Bjelinski, dirigent

 

Musorgski je u ruskoj folklornoj glazbi i pričama, povijesti i životu oko njega tražio sadržaje za svoja djela, među kojima su opere, solo pjesme, simfonijska pjesma Noć na Golom brdu za orkestar i klavirska suita Slike s izložbe. Istodobno se na polju umjetnosti arhitekture uvuklo slično razmišljanje o napuštanju zadanog europskog stila gradnje koji je u klasičnim kupolama i stupovima donosio dašak rimskih vremena.

 

Među prvim arhitektima koji su u svoja djela unijeli tradicionalne ruske motive bio je arhitekt i slikar Viktor Hartmann. Hartmann i Musorgski najvjerojatnije su se upoznali 1868. ili najkasnije 1870. godine kada je arhitekta u glazbeni kružok uveo Vladimir Stasov, utjecajan kritičar i pobornik Moćne gomilice. Tada su ta dvojica umjetnika postala bliski prijatelji. Prema Stasovu svjedočanstvu, Hartmann je Musorgskom dao dvije svoje slike: Bogatog Židova s krznenom kapom i Siromašnog Židova, odnosno Samuela Goldenberga i Schmuÿlea u Slikama s izložbe. Zauzvrat, Musorgski je Hartmannu posvetio solo pjesmu U kutku, iz ciklusa Dječja sobica. Stasov je zapazio da je Hartmann volio skladbe Musorgskog te je zaslužan da je skladatelj Scenu vodoskoka, koju je odbacio u originalnoj verziji iz 1869., vratio u revidiranu verziju svoje glasovite opere Boris Godunov 1872. godine.

 

Pod nadahnućem izložbe Hartmannovih radova skladao je Slike s izložbe za klavir. Partituru je Musorgski posvetio Vladimiru Stasovu, ali je ona bila objavljena tek 1886., pet godina nakon skladateljeve smrti, i to u izmijenjenoj verziji Rimski-Korsakova. Skladba uopće nije privukla pozornost javnosti, sve do 1922. kada ju je za orkestar priredio Maurice Ravel (1875.-1937.) na narudžbu Sergeja Kusevickog, dirigenta Bostonskog simfonijskog orkestra. Izvedba orkestralne verzije u Parizu, 19. listopada 1922. godine, objava njezine partiture 1930. i prve snimke lansirali su napokon ovo djelo u sam vrh najizvođenijih djela klasične glazbe. Bilo je i drugih autora koji su orkestrirali klavirske Slike s izložbe, ali je Ravelova verzija ostala najuspjelija. Taj francuski skladatelj, pijanist i dirigent bio je zadivljen glazbom svojega ruskog kolege, a u njegovoj klavirskoj viziji nastojao je prepoznati najprikladnije zvukovne boje orkestalnih instrumenata kako bi ilustrirao sadržaj i atmosferu slika. U tome se potvrdio kao velik majstor orkestra, što je pokazao i u mnogim vlastitim djelima, među kojima je svakako najpopularniji Bolero. Ravel je u svojoj verziji unio neke neznatne promjene.

 

Slike s izložbe Musorgski je oblikovao u formi suite od deset stavaka, na čijem je početku tema promenade, koja će se neznatno izmijenjena vratiti još tri puta između nekih stavaka. Na taj je način skladatelj povezao suitu glazbeno i sadržajno. Deset stavaka glazbom opisuje deset Hartmannovih slika koje je Musorgski odabrao. Promenada predstavlja samog skladatelja koji šeće na izložbi od slike do slike te pokazuje svoj odnos prema slikama i slikaru.