Nakon sjajnog i napornog cjelovečernjeg koncerta ( 10. prosinca, dvorana Lisinski), u znak zahvalnosti za dugotrajne ovacije publike koja Budimpeštanski festivalski orkestar naprosto nije puštala s podija, glazbenici su se odjednom „prestrojili“ i s instrumentima u rukama pretvorili čaroban zbor otpjevavši  a cappella jednu Schubertovu skladbu posvećenu anđelima.

Predanost glazbi – ta poštovanja vrijedna gesta nije bila samo zahvala prezadovoljnom auditoriju nego i zoran dokaz ugleda i umijeća ansambla koji dulje od tri desetljeća pod ravnanjem svog osnivača Ivána Fischera njeguje sasvim posebne metode kreativnog glazbenog djelovanja koje su ga dovele i do razine jednog od najuglednijih europskih orkestara.

 

Spoj dva svijeta – a već je i program dao naslutiti posebnosti ansambla. Sučelivši glazbu svog velikog sunarodnjaka Bѐle Bartóka s onom Franza Schuberta, Fischer je spojio dva toliko različita tonska svijeta u savršenu cjelinu. Vitalnost Bartókove opore energije, najprije u Drugom koncertu za violinu i orkestar, a potom i u „Mađarskim skicama“, bila je idealan kontrapunkt Schubertovoj uvertiri za melodramu „Čarobna harfa“ i osobito u elegantnoj Simfoniji u B-duru br. 5, kao da te glazbe ne dijeli stoljetna distanca vremena, stila i izražajnog rječnika. Svemu tome kraljevski je kumovao grčki violinist Leonidas Kavakos, danas jedan od nekolicine odabranih u samome vrhu svjetskog guslačkog umijeća. Očito spreman na svaku avanturu sa svojim „stradivarijem“, poigrao se Bartókovim koncertom kao da je šala, a ne jedno od najzahtjevnijih i najkompliciranijih djela moderne violinističke literature. Dodavši Bartóku i kontemplativnog Bacha, i on se pridružio zajedničkoj zadaći ovog sasvim posebnog koncerta: pružiti apsolutni emocionalni užitak slušateljstvu, ali i sam uživati u glazbi kao što su to na očigled činili baš svi sudionici zajedničkog muziciranja koje će, barem u ovoj sezoni, a tek je počela, biti teško nadmašiti.

(Izvor: Jutarnji list)