Riječ je o umjetniku kojeg časopis Los Angeles Times naziva razbijačem kulturalnih i klasičnih glazbenih tabua, New Yorker priča o njemu u kontekstu ekstravagantne superzvijezde, a njemački Die Zeit prepoznaje u njemu palog anđela koji orguljama vraća njihov grijeh.

I zaista, njegov je marketing u skladu s onim neke estradne zvijezde, a otisak na društvenim mrežama snažan i prepoznatljiv.

S uskim majicama kratkih rukava, irokezama, šljokicama u svim veličinama i bojama, redovitom članarinom u nekoj teretani s berlinskom adresom, uredno počupanim obrvama, pa čak i s malo maskare, taj je orguljaš miljama daleko od stereotipa vezanih uz ozbiljne crno-bijele orguljaše s kravatom.

Ambivalentnost njegove persone bliska je onoj tipične rock-zvijezde. Ona izaziva ustaljene norme, provocira utabanost tradicije i nišani na konzerviranost apologeta nekih minulih vremena. Drugim riječima, ekstravagantna je vanjština osobni izraz koji određeni pojedinac odabire, ali i provjerena strategija kojom svjesno raspiruje ciljanu polemiku.

 

Uključujući sinoćnji nastup, Cameron Carpenter u Zagrebu je nastupio tri puta. Prvi se put predstavio 2015. svirajući na orguljama Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Već iduće godine vraća se na iste daske, no tom prilikom sa sobom donosi vlastite digitalne instrument bogatih zvukovnih mogućnosti, „međunarodne putujuće orgulje“. Oba je puta svojim performansom zabljesnuo u nizu predvidljivih i pravocrtnih klasičnih koncerata potpuno opremljen da ih ureže u pamćenje prisutne publike.

 

Ovakav epski uvod u priču pripremio je ovogodišnju publiku da zadovoljno trlja ruke u iščekivanju novog spektakla u Lisinskom. Tom su događaju u fokusu poznate Bachove Goldberg varijacije, srž Carpenterova najnovijeg nosača zvuka koji je snimio na svojim digitalnim orguljama. O savršenom spoju boemske ličnosti i Bachovih varijacija u prvom redu svjedoči majstorski unikatna interpretacija pijanista Glenna Goulda iako je on letvicu originalnosti podigao na izrazito visoku razinu.

Carpenterova se interpretacija, za razliku od Gouldove, ne poigrava ritmičkom sastavnicom već prvenstveno zvukom, pa tako primjerice neki od komentara na njegov novi nosač zvuka naglašavaju povremenu grotesknost i bizarnost neuobičajene barokne registracije digitalnih orgulja. Samo se po sebi razumije da od koncerta jednog Camerona Carpentera očekujemo večer ispunjenu neprestanim kolutanjem očiju samoprozvanih odvjetnika Johanna Sebastiana Bacha, no ovaj nastup Camerona Carpentera u Lisinskom i samog bi Bacha ostavio bez riječi. 

 

Ušavši na pozornicu u jednostavnom crnom kompletu bez irokeze, Carpenter je u par brzih koraka stigao do Walckerovih orgulja i počeo svirati prije kraja uvodnog pljeska. Nakon iznenadnog napada na instrumentu u neupečatljivom ruhu, gledatelje je zapanjio meki zvuk flauta koje su stale iznositi nježnu ariju, glavnu temu Goldberg varijacija. Sva očekivanja nekonvencionalnog polako su se topila pred tehnički preciznom, interpretativno suzdržanom i savršeno odmjerenom obradom za orgulje Bachova remek-djela. Uskoro je postalo jasno da je Carpenter za ovaj nastup nekonvencionalnost odlučio postići namjerno decentnom, svečanom, emocionalno otuđenom i serioznom izvedbom, za njegov imidž sasvim neočekivanom. 

 

Redajući varijacije gotovo bez daha, Carpenter je meandrirao između tiših i glasnih dijelova održavajući napetost interpretacija do samoga kraja. Još važnije od same dinamike bio je pomni odabir registara za svaki glas polifone strukture. Ujednačen, a pikantan odabir registara pomogao je u rasvjetljavanju sirovih glasova Bachove polifonije omogućivši publici da sasvim lako prati dionice iz varijacije u varijaciju. Od mekog, prozračnog i efemernog do svečanog, stabilnog i moćnog zvuka s visokom koncentracijom i bez teatralnosti, Carpenterova je izvedba Bachovih Goldberg varijacija na orguljama Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog zaista bila neuobičajeno besprijekorna. 

 

U drugom smo dijelu sinoćnjeg koncerta slušali Simfoniju četiri stavka temeljenu na improvizacijama Camerona Carpentera. Eklektične improvizacije snažno evociraju impresionistički i kasnoromantički zvuk, a u nizu navrata asociraju na citate poznatih djela velikih skladatelja. Od spomenuta četiri stavka prva su dva najpomnije osmišljena. Prvi je stavak pitoreskni prikaz priče narisane zvukovnim bojama koje Carpenter maestralno izvlači iz zagrebačkih orgulja. Bez prethodno zabilježene registracije, on klizi iz zvuka u zvuk pojedinačno otvarajući i zatvarajući registre i oslanjajući se na mehaniku stupaljke za žaluzije iznad pedala. Virtuozna tehnika ruku i nogu uključuje brze i precizne pasaže, brojna križanja ruku i istovremeno sviranje na dvama manualima jednom rukom. Programski prelazi kroz glazbene teme prepuštajući slušatelju da zamisli vlastitu priču prvog stavka. Drugi je stavak zvukovno manje deskriptivan, no glazbeno i dalje zanimljiv. Odabrana tema varira se i igra, prolazi kroz registre, manuale i pedale, bježi i vraća se. 

 

Posljednja dva stavka strukturom su zahtjevnija od prethodna dva, ali pretežitost glasnog tona pomalo je zamorila prisutnu publiku. Možda je upravo to bio razlog što su iz dugog pljeska izostale glasne ovacije iako se Carpenter čak dva puta vratio na glazbeni dodatak.

 

Konačno, moram nadodati kako su neki slušatelji, valjda zbog manjka koncerata uslijed dugotrajne pandemije, zaboravili kako nije pristojno odlaziti prije no što glazbenik ne ode s pozornice i kako je teško silaziti s ugašenim svjetlima, pa su praćeni pljeskom u hordama krenuli nervozno silaziti i posrtati po tribinama. Izgleda da smo sinoć ipak doživjeli tu traženu grotesku. 

 

 

Izvor: Dora Dunatov, 7 dana glazbe