Udaraljkaš Filip Merčep (Zagreb, 1991.) pozornost je privukao 2010. godine, kao finalist Eurovizijskog natjecanja mladih glazbenika, a od tad je osvojio niz uglednih nagrada, među kojima se ističu Porin za najbolju izvedbu klasične glazbe (2011.), Druga nagrada na Universal Marimba Competition u Belgiji (2013.), Nagrada Ivo Vuljević za najboljeg mladog glazbenika (2011.) i Nagrada Zagrebačke filharmonije (2015.). Kao solist nastupao je uz brojne domaće i strane orkestre, a redovno koncertira diljem Hrvatske i u inozemstvu.

 

Uz solističku karijeru, djeluje i s drugim glazbenicima kroz kolektive i ansamble, kao što su Sudar Percussion, NAE Collective i Digital Twin duo, kojima je zajedničko odstupanje od mainstream pristupa izvodilačkoj praksi te inkorporiranje novih medija u glazbeno stvaralaštvo.

 

S Filipom smo razgovarali uoči koncerta 26. studenoga u sklopu ciklusa Lisinski srijedom na kojem će nastupiti kao član ansambla 537collective, koji uz njega čine nizozemski bubnjar i audiovizualni umjetnik i programer Boy van Ooijen te slovenski gitarist, audiovizualni umjetnik i programer Luka Batista

 

Ravnateljicu Lisinskog Ninu Čalopek poznajem već niz godina – surađivali smo na Muzičkom biennalu Zagreb i na brojnim koncertima te projektima koje je producirala. Predložila mi je da ovaj projekt izvedem upravo u sklopu tog ciklusa, što sam s veseljem prihvatio. Osjetio sam da želi otvoriti prostor programima koji ne upadaju lako u postojeće žanrovske ladice i da u Lisinski srijedom želi uvesti koncerte koji se kreću izvan očekivanog okvira klasičnog i mainstreama.

 

Primjerice, jazz glazbenici koji se tamo pojavljuju često istražuju drukčije, nekonvencionalne pristupe: više koncertne, ponekad multimedijalne. U tom kontekstu, čini mi se da se moj projekt, koji kombinira tehnologiju s otkrivanjem skrivenih ideja u suvremenim partiturama, jako dobro nadovezuje na tu atmosferu otvorenosti.

Suvremenu glazbu je teško predstaviti publici, ona je kao medij jako apstraktna. Zvuk je teško opisati riječima. Htio sam mu dodati vizualni parametar i taj parametar uklopiti u skrivenu strukturu kompozicije. Meni je kao izvođaču ta skrivena struktura jasna i zato obožavam svirati te kompozicije, ali publici je na prvu loptu to teško shvatiti pa zato na svaku kompoziciju stavljamo malo šminke.

Puni naslov koncerta je Puls+, a Estetika skrivenog je podnaslov. 

Ideja pulsa me jako privlači, koncept koncerta vezan je uz puls koji je izrazito prisutan, ali različit u svakoj kompoziciji na programu. Plus pored pulsa označava dodanu estetiku. Puls+ zvao se moj koncert na MBZ-u 2023., a ovo je na neki način njegov nastavak. Na početku ćemo izvesti moju kompoziciju What’s Wrong with Wolfie za vibrafon i elektroniku, za koju smo napravili vizuale. To djelo – neću ga nazivati kompozicijom jer se ne smatram kompozitorom – počeo sam pisati zbog elektroničke vježbe u kojoj sam htio vidjeti koliko mogu procesirati zvuk vibrafona pa sam otkrio, uz određenu kombinaciju audioefekata, cijeli 3D prostor zvuka, toliko bogat i zanimljiv da se stvar počela kotrljati i pisati sama od sebe.

 

Započinje ambijentalno i onda se razvija u ritmičku strukturu kojoj dodajem svoje potpise – a to su polimetrički elementi koji su mi kao udaraljkašu najzanimljiviji. Nakon toga će Digital Twin duo – a to smo kolega Boy van Ooijen i ja – izvesti CmdShift1 za bubnjeve, vibrafon i elektroniku.

 

Ta je kompozicija isto nastala kao tehnička vježba, da se vidi koliko daleko možemo doći u polimetriji: ja sviram woodblock i vibrafon, vibrafon je u jednom metru, a metar woodblocka se stalno mijenja, dok bubanj ima svoj tok. Počeli smo slagati sloj po sloj i nastala je čudna struktura koja se nama izuzetno sviđa. Na to smo dodali i ostale glazbene slojeve – basove, melodijske linije i harmonije – te postupno razvili vlastiti harmonijski jezik koji crpi utjecaje iz različitih žanrova, od popa do klasične glazbe.

Da, Rebonds A je standardno udaraljkaško djelo koje je pisano u notnom crtovlju bez mjere, a strukturirano je arhitektonski i lijepo je istaknuti njegove skrivene linije: akcente, dvostruke akcente, prikrivene forme i njihove varijacije, stvari koje sam primijetio nakon što sam se izuzetno dugo bavio tom partiturom, ali publici je iz prve teško primiti toliko puno informacija. Shvatio sam da bi bilo divno dodati još jedan sloj – svjetla koja će reagirati na ono što sviram, koja će imati  svoju unutarnju logiku. Algoritam smo napravili analizom djela.

 

Svirajući partituru shvaćam na koji način instrumenti utječu jedan na drugoga i sad taj algoritam prebacujemo na svjetla koja će pratiti unutarnju dramaturgiju djela. To je zanimljivo jer zvuk ne možemo konstantno pratiti svjetlom – postat će preintenzivno. Mora se stvoriti umjetnički dojam i zato je to isprogramirao moj kolega Luka Batista, koji je sjajan u tome. On je dio ekipe Videosynca, tvrtke koja razvija sustav svjetala i videoenginea koji se mogu koristiti u Ableton Liveu – softveru za produkciju zvuka. Znamo se već godinama, s faksa u Amsterdamu i s njime je fenomenalno surađivati.

 

Nakon toga ću odsvirati klasično djelo za marimbu, Velocities iz 1990. Amerikanca Josepha Schwantnera, koje je izvrstan kontrast Xenakisu. I ovdje ćemo dodati svjetla: Xenakis će biti crno-bijeli, a Velocities je skladba puna boja, puna različitih ritmova, pa ćemo joj dodati puno boja i tako dobiti drukčiji ugođaj. To će biti prvi blok koncerta.

Da, izvest ćemo Detonijevu kompoziciju Grafika 4 koju je napisao dok je još studirao u Varšavi kod Lutosławskog. Bila je to jedna od prvih grafičkih notacija u tadašnjem avangardnom pokretu pa smo grafičku partituru odlučili staviti u današnji kontekst: računalu smo dali priliku da prepozna različite oblike i da ih mapira na zvuk. Izvest ćemo izbor grafika iz te skladbe, jer ih ima 22, a mi ćemo odsvirati nekoliko najzanimljivijih.

 

Detonijeva je ideja bila da se ta partitura interpretira i improvizira na kakav god način izvođač želi. On mi je tu kompoziciju dao i oduševio se kad sam mu rekao da bih je htio izvesti s elektronikom. U ovom stadiju pripreme pokušavamo dobiti audioefekt koji najbolje odgovara vizualnom, koji najbolje opisuje grafiku, a onda odlučujemo na koji ću način svirati kako bi taj efekt zvučao što bolje. To se djelo ne izvodi baš često, a dosad su ga izvodili neki gudački kvarteti i pijanisti, čak i jedan talijanski barokni ansambl.

Nakon toga ću izvesti Snare, you there? Gordana Tudora za mali bubanj, elektroniku i video i Frenzy za marimbu solo Srđana Dedića. Koncert ćemo završiti djelom Digital Twina koje se zove B 7.

Ovisi u kojoj mjeri želi komunicirati s publikom. Duboko vjerujem da je suvremena glazba izuzetno bogata, puna tekstura, okusa i mirisa, ali sve to treba znati dozirati, kao u restoranu s Michelinovom zvjezdicom, gdje hranu rade u savršenim omjerima jer ničega ne smije biti previše. Nagledao sam se fantastičnih, ali i groznih suvremenih koncerata, te razvio vlastiti pristup. Publici želim predočiti suvremenu glazbu onakvu kakva jest, ali iz nekog drugog kuta, koji nije pretenciozan.

 

Zadaća koncerta je da ljude odmakne od njihove realnosti, stavi ih u neki drugi kontekst i pusti ih da uživaju. Ako to postane nekakvo naporno predavanje, u tome ne vidim smisao. Obožavam kontraste, mislim da je u kontrastima sve i da upravo oni glazbi daju boju i karakter. Želim ljudima pokazati da je sve to vrlo zanimljivo, da sadrži puno razmišljanja, da to nije samo bezvezno pisanje, a takva je, nažalost, percepcija suvremene glazbe kod najvećeg dijela publike.

 

Ljudi se udalje od takve glazbe jer se ne žele osjećati glupima, a kad im samo malo objasniš kontekst, kad znaju što treba slušati, odmah drukčije gledaju na cijelu stvar i odmah im bude zanimljivije. Neka suvremena djela svirao sam više puta, nikome nisam ništa govorio o njima i ljudima se nisu baš svidjela, no kad sam malo objasnio o čemu je riječ, rekli su: „Pa ovo je stvarno zanimljivo!“ I nisu se uplašili. Ljudi se plaše suvremene umjetnosti jer se ne žele osjećati glupima, manje vrijednima. Suvremeni izraz postao je toliko elitističan da kvari svoj vlastiti smisao.

Nema toga što se nije radilo, pogotovo 80-ih godina prošlog stoljeća. Boulezov IRCAM je tih godina imao neograničeni novčani fond, mogli su raditi što god im je palo na pamet, to je bilo takvo vrijeme. Danas svi traže mjesto pod suncem pa u suvremenom izrazu misle da mogu prodati bilo što. Mislim da za svakoga mora biti mjesta, vjerujem u umjetničku demokraciju u kojoj svatko ima pravo na sve.

 

Stvari će se filtrirati same od sebe – uspjet će neke stvari koje možda ne bi trebale, dok će neke genijalne stvari propasti, ali to je tužna sudbina umjetnika. Ostavljen si na milost i nemilost svijetu, sreći, nečijoj ljubomori ili krugovima u kojima se krećeš. Nažalost, što si bolji, što imaš čvršći umjetnički stav, to ti socijalne vještine više pate. Kao umjetnik moraš biti sve: direktor, prodavač i računovođa svoje firme, ali ti si i produkt – jer ti si na kraju onaj koji mora izaći na pozornicu i svirati.

 

U jednom trenutku moraš početi delegirati. Već godinama radim po cijele dane, ali tek sam sad, kad sam postao otac, uspio složiti tim koji mi pomaže u papirologiji, PR-u i na društvenim mrežama. Osobito mi to pomaže u projektu Videoigranje s umjetnošću u kojem programiramo igrice koje se pokreću glazbenim instrumentima. To je moja velika ljubav i projekt koji me gradi.

 

Nalazimo, svakako, ali riječ je prije svega o radionicama i igraonicama na koje se ljudi prijavljuju – dolaze učenici i građani, a posjećenost je zaista izvrsna. Svima se jako sviđa, odlično se zabavljaju, a mi svaki put otkrijemo nešto novo. Naš je zadatak stvoriti najzabavniju moguću igraonicu koja koristi tehnologiju, zvuk, sliku i instrumente za igranje igrica i istraživanje zvuka.

Kad igricu prenesemo na glazbeni instrument, možemo nuditi i teoriju glazbe kao sredstvo kontrole igre pa igrica postaje način učenja. Uz sviranje, to je jedan od mojih glavnih projekata koji neprestano raste pa s jedne strane više ne moram prihvaćati svaku svirku iz financijskih razloga, a s druge me strane odmara. Komplementarno je sa svirkom, ali i kontrastno – a već sam rekao da volim kontraste.

 

Moja primarna titula je udaraljkaš. Sve što radim, radim zato da bih imao slobodu vježbati. Ako ili kad mi svi poslovi uspiju, htio bih samo vježbati i svirati jer mi je to najljepše. Val udaraljkaške glazbe krenuo je u 20. stoljeću, a danas naručujem puno kompozicija naših skladatelja.

 

To nije na meni. Ja, naravno, mogu reći što želim, ali vjerujem kako ljude treba pustiti da rade ono što misle da je dobro. Čim je to zamrljano tuđim mislima i željama, ne može biti istinsko. Bio mi je užitak pratiti Srđana Dedića kako sklada. Htio je napisati nešto za marimbu, satima smo komunicirali telefonom, dolazio mi je u studio s hrpom nota, htio je upoznati instrument, a ja sam  mu pomagao da shvati što je marimba. Kad je shvatio, nastalo je zatišje, a onda je u nekoliko tjedana stvorio Frenzy. 

Drago mi je što se nisam petljao, jer ni ja ne volim kad se netko petlja u moj umjetnički pristup. Postoji velika razlika između petljanja i razgovora, odnosno konstruktivne kritike. Treba pustiti ljude da rade ono u čemu su profesionalci. I jako je važno naručivati nove kompozicije jer u suprotnome instrument ne živi. Ako ćemo svirati samo stare skladbe, instrument će u jednom trenutku zamrijeti. Važno je da skladatelji imaju glavnu riječ, jer oni šire granice instrumenta, a ne udaraljkaši koji su donekle zatvoreni u tehničke mogućnosti.

 

Poljska skladateljica Anna Ignatowicz-Glińska za mene je napisala Poljsku suitu; ja sam to djelo čitao i čitao… Mislio sam da ga je nemoguće odsvirati, ali nakon nekoliko mjeseci, kad mi je sjelo, shvatio sam da je itekako moguće te da problem nije u njoj nego u meni. Često s njom komuniciram, ona je izvrsna skladateljica koja je izvedbene mogućnosti marimbe i način pisanja za marimbu pomaknula u dobrom smjeru. A Dedićeva bi kompozicija mogla postati pravi suvremeni klasik.

 

Izuzetno puno. Karijera glazbenika svodi se samo na kontakte. Koncept više projekata vrlo mi je zanimljiv, to je moje primarno zanimanje. Radim u vlastitoj tvrtki i više projekata moram imati iz financijskih, ali prije svega iz umjetničkih razloga. Volim raznolikost, volim svirati tvrdu suvremenu glazbu s NAE kolektivom, a istovremeno programirati igrice i pripremati recital na kojem ću svirati isključivo klasičnu glazbu. Volim takav način poslovnog života.

 

Ljepota je i u socijalnom momentu, kad se stvara različita srž glazbe. Kad surađuješ s drugim ljudima i kad naučiš kako svirati s njima, nastaje posebna energija. S ansamblom Sudar Percussion stalno radim nove projekte, kad sviram s njima uvijek sam ozaren, to je više bendovski pristup glazbi; onda s Tomislavom Oliverom proučavam suvremenu glazbu pa vježbam Bacha – to me čini sretnim, čini me budnijim. U ovim godinama kad još imam snage i kad sve to želim raditi, htio bih to iskoristiti da me izgradi kao osobu.

Sinj je bio fenomenalan, mlada ekipa napravila je odličan posao, a posebno mi je drago bilo vidjeti da bježe od centralizacije. Svi su hrlili, i dalje hrle, u Zagreb, ali sve se češće događa da se mladi žele vratiti doma i tamo napraviti dobar program. 

Naš je koncert bio krcat, došlo je puno mladih, puno djece, došla je čak i grupa motorista, desetak bajkera u kožnim jaknama koji su sjeli i počeli komentirati kako im je zanimljivo. U manjim sredinama poput Slavonskog Broda ili Lastova ljudi se bore koliko mogu da bi došli do publike.

Ali svirao sam nebrojeno puta u malim gradovima u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji, Španjolskoj i svuda je ista situacija: bez stabilne ekipe koja bi podmetnula svoja leđa, teško je nešto napraviti i doći do publike.

Pune me svježe ideje i nekonvencionalni pristupi, trudim se inicirati ih što više. Dok programiram igricu ili dok vježbam Bacha, potpuno se izgubim i prođu sati. Sad me najviše osvježava igrati se i šetati sa svojim djetetom, provoditi vrijeme obiteljski, ići na kave… ali punim se i radom.

 

Snimka je slika jednog trenutka. Glenn Gould je Goldberg varijacije snimio tri puta, u tri različita životna trenutka. Snimka je poput fotografije: važna je iz arhivskih razloga, a i izvođaču puno znači vratiti se snimci nakon nekoliko godina i čuti kako je neko djelo izvodio prije. Ali nastup uživo je pravi moment, kad uđeš u zonu i počnu se događati lude stvari. Dosta pratim košarku, NBA ligu, oni baš rade na tome da budu u zoni dok igraju.

 

To je najteže postići u umjetnosti jer se mogu dogoditi velike greške, moraš u potpunosti vjerovati svojem instinktu i tijelu, a u tome se lako izgubiti. Trudim se prepoznati taj trenutak i jahati na tom valu, ali moment u kojem sve drugo nestane jako je lijep.

Uh… sigurno je važno, treba se znati ispuhati. Kao dijete bio sam dosta fizički aktivan, poslije sam se donekle zapustio, ali htio bih se opet vratiti na džudo kojim sam se nekad bavio. Teretane su mi dosadne, ne volim tu vrstu discipline, ali želim opet obući kimono i baciti nekoga na pod.

 

Izvor: Glazba.hr, Alenka Bobinsky