Bio je obdaren svime što veliki operni umjetnik mora imati. Imao je jedan od najljepših i najmoćnijih glasova kojim je mogao i znao izraziti najširu paletu emocija, od najsuptilnijeg šapta do grmljavine. Isticao se i fizičkom pojavom, likom, držanjem i bijelom kosom. Imao je veliku karizmu uživljavanja u svaki lik, bivajući podjednako uvjerljiv i u kostimu na opernoj sceni, i na koncertnoj pozornici.

 

Povrh svega toga, u opernom svijetu prepunom konkurencije, borbe za svjetla pozornice i zavisti, nikada nitko nije rekao ni jednu lošu riječ o divnom i dobrom čovjeku Hvorostovskom.

 

Zahvaljujući ciklusu Lisinski arioso, imali smo veliku sreću i povlasticu čuti ga u Zagrebu u svibnju 2016. godine. Već tada je skoro godinu dana trajala borba velikog umjetnika sa zloćudnim tumorom na mozgu. Ali, ovacije koje je dobivao čim bi se pojavio na pozornici, kao što je bilo i u Lisinskom, nisu bile znak samilosti, nego podrške, jer Hvorostovski nije ljubav publike širom svijeta osvojio bolešću, nego nezaboravnim interpretacijama likova koje je zauvijek obilježio svojom osobnošću.

 

Kritika je širom svijeta bila složna u ocjeni da nema većeg Onjegina od Hvorostovskog. Bio je zavodljiv Don Giovanni, a prije samo dva tjedna objavljena je i njegova posljednja, prošle godine nastala snimka Verdijeve opere Rigoletto. U Zagrebu nam je priuštio i ulomke iz svojih velikih uloga ruskog repertoara, očarao nas ruskim romansama, darovao nam svoj veliki glas i osmijeh, mahnuo i otišao u legendu. Pamtit ćemo ga i voljeti dok smo živi.

Izvor: Branimir Pofuk, Večernji list