Glumac, pjevač i prevoditelj Dražen Bratulić rodom je iz Pazina, a na zagrebačkim kazališnim daskama prisutan je već tri desetljeća. Diplomirao je glumu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a prije toga studirao je engleski i francuski jezik na Filozofskom fakultetu. Surađivao je s brojnim kazalištima u Osijeku, Puli i Zagrebu, a od 2010. stalni je član ansambla Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, gdje je ostvario niz odličnih i kultnih uloga u velikim mjuziklima. Jedan je od najprepoznatljivijih glasova sinkroniziranih animiranih filmova – glas je posuđivao u više od stotinu dugometražnih i nebrojeno mnogo kratkometražnih crtića. Ljubav prema jeziku i književnosti odvela ga je i do prijevoda i prepjeva zahtjevnih mjuzikala i animiranih filmova.

 

Disneyjeve klasike pjevat će 13. i 14. rujna na trima koncertima uz kolege Franku Batelić, Vandu Winter i Damira Kedžu te orkestar Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Alana Bjelinskog te pridruženi bend i prateće vokale, dok će songove Disneyjevih klasika pratiti videoprojekcije iz originalnih crtića na velikom platnu.

Spektakl za cijelu obitelj

Reakcije su bile iznad svih očekivanja. Publika je bila oduševljena, pjevali su zajedno s nama, plesali, djeca su trčkarala i skakutala po dvorani… Prava velika obiteljska zabava! 

U svim generacijama publike ima brojnih ljubitelja i izvrsnih poznavatelja Disneyjevih filmova. Puno pjesama je već postalo opće mjesto urezano u kolektivnu svijest, s nekim se pjesmama doslovno identificiraju cijele generacije… Zato je za mene i moje drage kolege odgovornost prema preuzetom zadatku bila ogromna. No svaka bojazan je nestala kad smo osjetili s koliko radosti je publika prihvatila taj spoj dobro poznatih pjesama u živoj izvedbi s velikim orkestrom, s istovremenom projekcijom kadrova iz filma na ogromnom ekranu u pozadini. Bilo je to magično iskustvo.

Sad smo u fazi dogovora, tko će što pjevati, kako i kada. Budući da smo lani već imali slične koncerte, sve je lakše i opuštenije, imamo određenog iskustva. Pridružuje nam se i novi izvođač, Damir Kedžo. S njim sam već radio prije desetak godina pa znam da je sjajan suradnik za kojeg pjevački gotovo da nema granica. Mislim da će biti divno osvježenje, uz fantastične Vandu Winter i Franku Batelić.

Imat ćemo i lijep broj novih pjesama, iz novijih filmova. Tome se jako veselim. Uvijek volim isprobati i naučiti nešto novo, a tako ćemo i onima koji nam ponovno dolaze na koncert ponuditi novi, drukčiji doživljaj, koji će biti jednako dobar i zabavan. Zapravo, nadam se, i dat ću sve od sebe, da bude i bolji.

 

Format je, koliko znam, postavio Disney. Pretpostavljam da su isto tako odlučivali i o tome koje će se pjesme izvoditi, vjerojatno u dogovoru s lokalnim producentom. Mi izvođači imamo slobodu da se među sobom dogovorimo i podijelimo tko će što pjevati. Svatko ima nekog svojeg favorita, naravno. 

 

Osobno mi je bilo jako drago na koncertu izvesti pjesmu Naš si gost (Be Our Guest) iz Ljepotice i Zvijeri. Iako Lumierea nisam sinkronizirao u filmu, igram ga već nekoliko godina s velikim zadovoljstvom u istoimenoj predstavi u mom matičnom kazalištu GK Komedija. Imam osjećaj da se ta šarmantna, duhovita i ljudski topla uloga dobro i sretno na mene nalijepila i uživam u svakoj prilici da taj lik kroz mene oživi. 

 

No zapravo bih nešto slično, uz drukčiju pozadinsku priču i razloge, mogao reći za svaki lik i svaku pjesmu koju izvodim na koncertu, svaka mi donosi radost. 

 

Što se tiče zajedničkih pjesama, bilo mi je urnebesno zabavno kad smo svi zajedno pjevali Nemoj spominjat’ Brunu (We Don't Talk About Bruno) (iz animiranog filma Encanto: Naš čarobni svijet, op. ur.). To konstantno skakanje između pet-šest uloga, smiješna zbrka glasova i nadmetanje tko će od nas biti blesaviji, luđi… dijete u meni je skakalo od radosti! Taj smo song na probama najviše uvježbavali. Ta, nazovimo je zbrka, glazbeno je strogo strukturirana i sve je moralo biti jako točno – svaki upad, harmonija..., da bi na kraju zvučalo prirodno, spontano i komično. Lin Manuel Miranda, koji je napisao tu pjesmu, zaista je glazbeni genijalac. Ogromno oduševljenje publike nakon te pjesme bilo nam je najbolji komentar da smo napravili dobar posao.

 

Haha, nisam znao da ih je toliko, davno sam prestao brojati… Sigurno nemam samo jednog favorita, puno je tu uloga koje su mi prirasle srcu iz raznih razloga. 

Ako nešto ipak moram izdvojiti, neka to bude uloga Timona, malog simpatičnog merkata iz Kralja lavova, koja me prati već dvadeset pet godina i s kojom su odrasle generacije i generacije djece. To mi je bila jedna od prvih velikih uloga u sinkronizacijama. Beskrajno sam uživao u svim prilikama da budem Timon, u pet filmova i ni sam ne znam koliko epizoda raznih serija koje su nastale iz te priče. I opet ću, ako bude sreće. Jer Timon je jednostavno neodoljivo nesavršeno savršen. I moja povijest s njim je sad već jedna lijepa životna priča u kojoj smo jedan drugome puno, puno toga dali… 

Isprepletena ljubav prema glumi, pjesmi i jeziku

Prije nego što sam upisao Akademiju dramskih umjetnosti, studirao sam engleski i francuski jezik na Filozofskom fakultetu. Ljubav za jezik, lijepu riječ i lijepu književnost živim barem jednako dugo kao i onu za kazalište i glumu, ako ne i dulje. 

A prijevodi su malo pomalo došli k meni. Kroz godine glumačkog rada, promišljanja i korekcija raznih tekstova, pokazalo se da moja kombinacija znanja i vještina, ili talenata ako hoćete, daje dobre rezultate. I tako je to krenulo, od prvih malih songova u crtićima, do velikih filmova i mjuzikala. 

Ne mogu baš reći što mi najbolje leži, zapravo i ne znam. Nekako mi se čini da tajna nije u tome što čovjeku leži, nego u tome što ga više privlači i čemu je spreman više se dati. Za mene je to definitivno prepjev songova, dakle uglazbljenih stihova. To je moj prevoditeljski 'iron-man' izazov. Zato je prijevod mjuzikla Jadnici, koji smo s velikim uspjehom postavili u Komediji, za mene bio idealan posao – dva i pol sata glazbe, nema nijedne riječi koja nije glazbeno, ritmički određena. To je bio vrlo opsežan i iznimno zahtjevan posao, zato sam na taj svoj rad i najponosniji. U takvim je zadacima, uz neophodna znanja, ključna upornost i strpljivost. Puno znalaca mi je reklo da to dobro radim, i puno publike. Najsretniji sam kad mi kažu da je bilo toliko dobro da su zaboravili da je prijevod.

 

Ja zapravo u Komediji radim još od 1997., dakle već punih 28 godina. Počeo sam još kao mladi glumac, tek s Akademije. Dugi niz godina bio sam stalni honorarac, a od 2010. sam u angažmanu.

U puno predstava i u puno uloga u Komediji mi je bilo drago igrati ili u njima još uvijek igram. Od Jeana Valjeana u Jadnicima, koji mi je zasad možda i uloga karijere, i kojeg beskrajno uživam igrati, preko Poncija Pilata u Jesus Christ Superstar kojeg s ogromnim guštom igram već 25 godina, do Sama Carmichaela u Mamma Mia… 

No kad bih morao izdvojiti jednu predstavu u kojoj bih opet rado glumio i koje se sjećam s nostalgijom (a vjerujem i svi ostali koji su tu predstavu radili), bio bi to mjuzikl koji je u Komediji postavljen prije dvadeset godina i koji smo dugo i uspješno igrali – Skidajte se do kraja (The Full Monty). Predivna, duhovita i dirljiva priča, poznata iz filma, vješto je premještena u kazalište, obogaćena fenomenalnom originalnom glazbom, nezaboravnim likovima, životnim problemima, urnebesnim situacijama, bendom koji 'ubija'; sve u predstavi je jako i do kraja. I skidanje na kraju je bilo do kraja, to je uvijek bio urnebes u publici. Eto, to mi nikad ne bi dosadilo igrati.

Talenti svjetskog kalibra

Imao sam priliku zadnjih godina vidjeti priličan broj predstava u Londonu, uglavnom mjuzikala, i klasika i novih produkcija. Puno puta sam bio oduševljen, znali su me ponekad i ostaviti bez daha.

Osnovna je razlika između naših i njihovih predstava ta što, kako kaže jedna moja prijateljica, radimo u sasvim drukčijim parametrima. Prvenstveno financijskim, naravno, a onda i organizacijskim. Njihovi budžeti za predstave su u usporedbi s našima ogromni, mislim da čak i manje off-West End produkcije u prosjeku imaju veće budžete od nas. Zato su nam njihovi produkcijski i tehnički parametri uglavnom nedostižni. No zato vas tamo, ako hit-predstavu želite gledati s dobrog mjesta u gledalištu, to zadovoljstvo košta najmanje 60 – 80 funta, i to ako imate sreće da ulaznice dobijete na većem popustu. Jer cijene za najbolja mjesta idu i do dvjestotinjak funta.

Naravno, i na West Endu sam vidio i loših predstava i loših izvedbi, nije uvijek sve ni u novcu. Mogu mirne duše reći da naši izvođači ni u čemu ne zaostaju za njihovima, osim u broju. Količina sjajnih, talentiranih glumaca, pjevača, muzičara i plesača tamo je zapanjujuća, što je zapravo i razumljivo, s obzirom na broj kazališta, predstava i izvedbi. Za razliku od njih, mi imamo malo glazbenih kazališta, zapravo, samo Komedija njeguje baš mjuzikl. Nevjerojatna je stvar da s toliko malom produkcijom (za svjetske pojmove) mi radimo izvanredne predstave. 

 

Što se tiče naših umjetnika, neću izdvajati imena da nekog slučajno ne izostavim, ali svatko tko je bio na našim predstavama zna da imamo izvođače koji bi se s lakoćom snašli na bilo kojoj svjetskoj pozornici, a siguran sam da bi neke naše zvijezde bile i svjetske zvijezde da rade vani. Dolaze nam i nove, mlađe snage, koje nose novu snagu i vjerujem da će ostaviti trag. 

Mogao bih satima pričati o tome koliko je talentiranih, vrijednih i posvećenih ljudi potrebno da se jedna velika ansambl predstava poput Jadnika postavi na naše daske. Od našeg nevjerojatnog dirigenta Dinka Appelta, koji mađioničarskom preciznošću drži konce cijele predstave u rukama, preko orkestra, zbora, solista, tehnike, šminke, garderobe, tona i svjetla, inspicijenta… Svi kotačići moraju jako puno i jako dobro raditi da se dogodi magija. A ona se događa, u uvjetima koji se ne mogu usporediti sa svjetskima.

Vjerujem da u našoj mjuziklskoj literaturi ima djela koja zaslužuju pozornost i siguran sam da će ostati zabilježena i u povijesti i u kulturi. Prvenstveno hrvatskoj, naravno, ali i u svjetskoj jer mi smo, koliko god mali narod bili, svakako dio svijeta. Koliko i kako svijet percipira našu kulturu, odnosno ovaj njezin mjuziklski dio, puno je kompleksnije pitanje. Svakako bi bilo korisno da naše kulturne institucije rade na promociji velikana našeg mjuzikla i njihovih djela. Siguran sam da bi naše kazalište rado izvodilo naša kapitalna djela po svijetu. 

 

Put koji vodi do velikih svjetskih pozornica nije pravocrtan. Ako govorimo o komercijalnom kazalištu poput West Enda ili Broadwaya, tamo odlučuju veliki producenti koji se vode svojim kriterijima i interesima. Bi li oni našli interes u izvođenju naših djela, teško mi je reći. Što se tiče proboja na druge svjetske scene, to je pak više pitanje promocije i kulturne politike. Naravno, kvalitetan prijevod na engleski bi zasigurno pomogao.

Bilo bi zanimljivo čuti naše najpoznatije songove iz mjuzikla na engleskom jeziku. Neki od njih bi vjerojatno postali i hitovi, kao što su hitovi i opća mjesta i u našoj kulturi. 

 

Nisam čuo za neki takav projekt ali, sad kad ste spomenuli tu ideju, moram priznati da zvuči jako zanimljivo. 

 

Teško da netko može biti nasljednik Alfija Kabilja. Alfi je neponovljiv i njegova glazbena popudbina je toliko utkana u našu kolektivnu memoriju da se za neke njegove pjesme čini kao da su oduvijek s nama. 

No ako me pitate ima li glazbenika, skladatelja koji bi bili u stanju napraviti dobru glazbu za mjuzikl, po mom mišljenju da, itekako ih ima. Čak i mladih. Evo, nedavno sam bio u HNK na Platformi mladih koreografa i skladatelja Milko Šparemblek, i čuo neke zanimljive mlade 'glasove'. Zasigurno je ista situacija i među libretistima. Talenata ima, ali im treba dati da rade, ponuditi neke uvjete, platforme, kazališne daske. Ništa ne dolazi samo od sebe, za sve je potrebno promišljeno djelovanje. Producenata, kazališnih uprava, kulturnih ustanova, Ministarstva kulture, na kraju krajeva. Zemlja, koja ulaže u svoju kulturu, ima kulturu.

 

Sada malo odmora, a onda jako zaposlen rujan. Najprije gostujemo nekoliko dana s Komedijinim Jadnicima na festivalu u Ljubljani. Zatim slijede Disneyjevi koncerti u Lisinskom, a onda nešto sasvim drukčije – u malom, ali kazališno vrlo značajnom nezavisnom kazalištu Arterarij u Zagrebu, imat ću premijeru predstave Matija, prema knjizi Drage Hedla. Doris Šarić Kukuljica, Domagoj Ikić i ja pokušat ćemo ovu izuzetnu važnu knjigu i temu prenijeti gledateljima, u režiji Patrika Lazića.

 

Foto: Dejan Barić