„Jučer je bio težak dan za poklonike jazza – otići premijerno na Kylea Eastwooda, sina legendarnog Clinta, ili na dva dobro poznata imena Johna Scofielda i Geralda Claytona. Vjerujem da nitko nije požalio sa svojim izborom, a ovdje će biti riječi o tome kako je bilo na rasprodanom koncertu potonjeg dvojca u malom Lisinskom čiji program, jednostavno nazvan, Lisinski srijedom (i koji je ove sezone posvećen neprežaljenom Matiji Dediću) svakako treba pohvaliti što po pitanju izbora domaćih, što stranih imena jer u moru događanja u metropoli kvalitetom uvijek puni dvoranu“, ustvrdio je Stajčić na portalu Ravno do dna i nastavio:

 

„Prošli tjedan je na pozornici sa svojim, skoro pa big, bendom oduševila Ane Paška, a sinoć je večer bila rezervirana za spomenuta dva jazz teškaša; Johna Scofielda, tj. žanrovski najsvestranijeg, ne samo, jazz gitarista još od funk-fusion ere kad je svirao s Milesom Davisom, te mlađeg ali famoznog skladatelja i pijanista Geralda Claytona s kojim je razvio poseban odnos.

 

Nije naodmet citirati Scofielda iz najavnog teksta kako bi se približilo ono što osjeća prema Claytonu: Poznajem Geralda još otkad je bio dječak jer je njegov otac, basist John Clayton, moj dugogodišnji prijatelj. Gerald i ja smo povremeno zajedno nastupali na turnejama posljednjih godina i razvili pravo međusobno razumijevanje – on je, bez sumnje, jedan od najboljih pijanista s kojima sam ikad surađivao.

 

To je bilo jasno već s prvom skladbom. Izveli su Ah-Leu-Cha Charlieja Parkera (koju je Scofield najavio kao Milesov skladbu vjerojatno inspiriran njegovom izvedbom iste na albumu Round About Midnight iz 1957. godine) kao da je u pitanju bilo zagrijavanje. Scofieldovi prsti su letjeli, dok Clayton kao da se jedva pomaknuo na svom klavirskom stolcu dok su mu prsti pleli bravure po tipkovnici. A mora se spomenuti i njegov zanimljiv izgled, kao da ga je kojim slučajem unovačio Mao u Kineskoj kulturnoj revoluciji, nedostajala je još samo petokraka na njegovoj kapi.

 

U nastavku prvog dijela večeri ostali su po pitanju repertoara u sredini XX stoljeća jer su izveli i blues Jimmyja Reeda Where Can You Be iz 1960., a još jednom su se vratili u (za Scofielda očigledno bitnu 1957. godinu) s izvedbom klasika Like Someone In Love koji je Jimmy van Heusen skladao za Ellu Fizglerald da bi je potom nastavili izvoditi velikani poput Johna Coltranea i Cheta Bakera, a na koncu i Björk.

Kako je Scofield rekao: Tu je veliki Jimmy po prvi put spomenuo gitaru i prije nego li je rock and roll bio izmišljen. On sam je pak svirao svoju gitaru u nekim skladbama kao da bi rock and roll trebalo ponovno izmisliti ili redefinirati. Tako sam se opet uvjerio u magični spoj njegovog osjećaja kad treba stopiti frazu za zaplakati od ljepote zajedno s glasnoćom i što je možda posebno bitno odlukom kroz koji efekt obojiti zvuk električne gitare. Konkretno, sa svakom promjenom nijanse i zvuka na pedali, Scofield kao da je potpuno promijenio i stil, kao da se replicirao u nekog drugog (gitarista) spram onog koji je do maločas bio. I što se njegovih sola tiče nekako najviše volim kad ispod njegovih prstiju krikne blues, čega sinoć nije nedostajalo.

 

Omjer klasika i autorskog materijala bio je dobro balansiran. Svirali su dvije Claytonove skladbe; UMMG i Water’s Edge, a najbolji trenutak večeri donijela je zajednička Boulez Saal nazvana po berlinskoj dvorani Pierre Boulez Saal jer su, kako je rekao, dobili zadatak napisati skladbu o svom nastupu u tom prostoru. Malo je reći da su sola u kojima su se u Boulez Saal izmjenjivali Clayton i Scofield bila predivna. Možda je bolje reći da je ta skladba krunski dokaz zašto njih dvojica nastupaju u tandemu.

 

Koncert su profesionalno tempirali na očekivanih 90 minuta, a i za to je malo reći da je proletjelo. Njihov naklon nakon službenog dijela kao da je došao nakon eventualnih 45 minuta, uz Scofieldovu One more napomenu publici kad je netko očajnički zavapio: Two more! na što se 74-godišnja legenda samo nasmiješila.

No i ta jedna za oproštaj rascvala se u tisuće smjerova. Bila je riječ o skladbi Willa Jean koju je Scofield 2018. skladao za svoju unuku i čija glavna tema nosi onaj neki šmek melodija za američke sitcome iz 1980-ih, da bi se u solo dijelovima John i Gerald pobrinuli za mnoštvo virtuozne raznolikosti.

 

Koliko je bila riječ o izvanrednoj koncertnoj večeri znao sam čim sam sjeo u auto. U par sekundi sam ugasio radio koji me zapljusnuo s nekom konfekcijom. Nisam ni pokušavao tražiti nešto drugo jer sam znao da me ništa neće zadovoljiti u tom trenutku i prolongirati mi osjećaj s kojim sam otišao nakon koncerta“, zaključio je Zoran Stajčić.

 

Na fotografijama: John Scofield i Gerald Clayton, oduševljena publika te ravnateljica Lisinskog Nina Čalopek, koja je pozdravila umjetnike i punu dvoranu

 

Foto: Boris Ščitar