To samo glazba može! Simfonijski orkestar iz Montreala, dirigent iz Venezuele, pijanist s Islanda. Rezultat: urnebes u Zagrebu. 

 

Kod velikih svjetskih orkestara nema natjecanja. Uglavnom se razlikuju po zvuku i repertoaru, a mjesto na ljestvici uspjeha čuva se osim tradicijom i odabirom onih koji u nju unose posebnosti osobne karizme.

 

 

Sve to i još mnogo više pokazao je Orchestre symphonique de Montréal, vodeći orkestar Quebeca i Kanade, na čelu s dirigentom Rafaelom Payareom, fizički sitnim majstorom slikovite frizure, a pravim divom među današnjim dirigentskim karizmaticima. 

 

Odabrao je glazbu koja će pokazati najbolje strane orkestra, ali i pomrsiti učmalost klasičnih programa. Na početku malo romantike u blistavim Preludijima Franza Liszta, a zatim 20. stoljeće i dva kapitalna djela, Ravelov Glasovirski koncert u G-duru i 10. Simfonija u e-molu op. 93 Dmitrija Šostakoviča. Već je Lisztova glazba naznačila orkestralne vrhove, limene puhače snažnog, bistrog i blistavog tona te slapove gudača od kojih neki sviraju na povijesnim glazbalima i gude gudalima iz 18. i 19. stoljeća. Liszta je slijedio Ravelov čarobni glasovirski koncert.

 

Pojavio se još jedan suvremeni glazbeni div, 38-godišnji islandski pijanist Víkingur Ólafsson, svjetska zvijezda, savršeni i osebujni glasovirač neupitne karizme. U prožimajućem dosluhu s orkestrom, u partituri geršvinovski obojenih okvirnih stavaka, filigranom tehnike svirao je opušteno i radosno da bi u jedinstvenom adagio stavku gotovo u cijelosti danom glasoviru uronio u neočekivano gotovo filozofsko propitkivanje svakog tona ili fraze tragajući za spokojem. Takvi su bili i dodaci, Bachov Preludij i Scarlatti, mirni, duboki, posve onkraj svijeta. 

 

A tada je stigla realnost goleme Šostakovičeve simfonijske nemani, Deseta posvećena Staljinu. Martir sovjetskoga režima, a najdarovitiji, Šostakovič je osjetio staljinovsko razdoblje straha i najdubljih poniženja, čak i osobnih, primoran u jednom razdoblju deklarativno se prikloniti vlasti kako bi sačuvao glazbu.

 

 

U Desetoj iz 1953. dao si je konačno oduška. Napisao je možda najtežu partituru za orkestar, emotivno napetu, gotovo psihotičnu glazbu koja sije strah, tjeskobu, košmar, ali nakon drame ipak naslućuje svjetlo. Deseta je glazbeni pohod na sve totalitarizme, aktualna i danas. A svirati je doslovno mogu samo najbolji, što orkestar iz Montreala doista jest, sučeljen s dirigentom koji napamet oči u oči sa svakim glazbenikom ili skupinom osjeća strahote pojedinca utopljene u doživljaj mase. Šostakovič će nakon Desete skladati još pet simfonija, no nikad više neće posegnuti za tragikom osobnog iskustva. Rafael Payare imao je snage i razumijevanja za količinu i snagu te glazbe, jedinstvene u novijoj povijesti. 

 

Jagoda Martinčević, Jutarnji list

Foto: Antoine Saito