Violinistica, pedagoginja, glazbenica te autorica slikovnice i predstave Lucija Stanojević kroz humor, glazbu i zaigranost progovara o strahu od nastupa, nesigurnosti i prihvaćanju vlastitih emocija. U razgovoru nam je otkrila kako je osobno iskustvo treme pretočila u predstavu za djecu, ali i odrasle te zašto vjeruje da umjetnost može biti mjesto utjehe i ohrabrenja.

Tako je. Moju prvu slikovnicu, Ritam Zvukolik, izdala je Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“, Šibenik 2018. godine, a ilustrirala ju je, baš kao i Čudnovatu damu Tremu, Katarina Matković. Nastala je iz rada s djecom i potrebe za vizualnim materijalom koji bi im, umjesto teoretiziranja, na njima blizak i zaigran način približio pojmove poput ritma, zvuka, tona i melodije. Čudnovata dama Trema izdana je 2024. godine u izdanju Mozaik knjige i moj je hommage tremi koja me prati cijeli život. Prošla sam kroz autodestruktivne i depresivne faze, odustajanja i gubitka samopouzdanja, sve do prihvaćanja činjenice da je trema dio mene. Osim osobnog iskustva, osjetila sam potrebu da javno progovorim o toj temi i pomognem svojim učenicima, kao i svim 'tremarošima' koji se bore s tim nimalo bezazlenim emocionalnim stanjem.

Moram priznati da sam se potajno nadala da će netko prepoznati slikovnicu kao materijal za predstavu. Ne znam koliko ima veze, ali horoskopski bik u meni što naumi, to ostvari. Vjerojatno je svemir onda složio zvijezde da me odvedu Teatru Tirena i drarmaturginji Nini Horvat koja mi se obratila sa željom da napravimo predstavu. Mislim da smo otvorili važnu temu. Trema je emocija koja ima stotinu krakova i može osobu dovesti do potpune paralize. Ako se prepozna na vrijeme, već u dječjoj dobi, može postati i saveznik. Umjetnost, kazalište, koncertne dvorane i knjige imaju moć zaviriti u ljudske duše. Djeca i mladi često se prepoznaju u likovima na sceni i tada dobiju ohrabrenje da progovore o vlastitim problemima i shvate da nisu sami. Neka djeca i mladi nemaju podršku kod kuće ili njihovi odrasli jednostavno ne prepoznaju problem s kojim se nose. Slučajni ili organizirani posjet kazalištu ili koncertnoj dvorani mogu djeci otvoriti neki novi put, pružiti im utjehu, ohrabrenje da nisu sami u toj borbi. To se nadam u slučaju Čudnovate dame Treme.

 

Iako je u najavama zamišljena kao predstava/slikovnica za djecu predškolskog uzrasta i učenicima 1. do 4. razreda, Čudnovata dama Trema obraća se svim generacijama. Djeci koja tek prolaze kroz stanja treme i odraslima koji su kroz to nekoć prošli ili prolaze sa svojom djecom ili učenicima. Nismo htjele ponuditi čarobno rješenje ni nerealan sretan završetak. Trema će uvijek biti tu, ali možemo naučiti razgovarati s njom i živjeti s njom. Bilo nam je važno da djevojčicu Liku ne pretvorimo u junakinju koja pobjeđuje strah, nego u nekoga tko je spreman prihvatiti ga i pregovarati s njim, pritom zadržavajući dječju zaigranost. Naravno da to zvuči jednostavno u teoriji, ali vrijedno je tražiti načine kako nekome pomoći u borbi s emocijama poput treme. 

 

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog za mene je kuća umjetnosti i glazbe. Još od studentskih dana tamo odlazim po inspiraciju, utjehu i neku vrstu meditacije. U Čudnovatoj dami Tremi spoj koncertne dvorane, glazbe i kazališta stvara posebno iskustvo. Kao glazbenici, puno mi znači igrati u Maloj dvorani Lisinski predstavu u kojoj je glazba jedan od naratora. 

 

Kazalište za djecu moja je tiha ljubav još od djetinjstva. Svaki javni nastup traži pripremu i povjerenje među ljudima s kojima radite, a Čudnovata dama Trema nastala je u iznimno razigranom autorskom timu koji se međusobno podržava. Puno smo razgovarale, međusobno, s djecom, mladima, kolegama i stručnjacima. Analizirale smo, čitale, gradile predstavu sloj po sloj i pritom se puno igrale. Zbog toga mi je pozornica više igralište nego mjesto straha. Za sebe najmanje volim reći da glumim, jer sve što radim kao lik na sceni radila bih i kao Lucija. Volim reći da sam ljubomorna na samu sebe što uspijevam spojiti sve svoje ljubavi: umjetnost, pedagogiju, glazbu i kazalište, a zatim to i prenijeti s pozornice publici.

Imam sreću što scenu dijelim s fantastičnom glumicom i divnom mladom djevojkom, Laurom Šalov. Inače sam intuitivna osoba. Ne volim raditi niti radim s osobama s kojima ne dijelim iste ili slične stvari. Laura i ja dijelimo zaigranost, dinamičnost, kreativnost, spremnost na improvizaciju, marljivost i najvažnije – neizmjernu ljubav prema onome što radimo. Ines Škuflić nas je jednom nazvala „igralice“ i to mi je nekako najtočniji opis nas dviju. Laura i ja volimo sve samo ne ravnotežu, hahaha! Obje volimo publiku koja reagira, komentira, sudjeluje. To nam daje još materijala za živost predstave. Nedavno smo igrale u školi, u sportskoj dvorani ispred 180 djece i dobile smo potvrdu da smo odlično uigran duo s odličnom predstavom. Komentare djece trebale bismo zapisivati. Uostalom, djeca su najiskreniji i najoštriji kritičari i kao izvođači trebamo uvijek imati na umu da, osim što kao izvođačice uživamo, to je predstava za njih i da su njihove reakcije najprirodnija stvar i nešto što se od takve predstave i očekuje.

 

Nedavno me jedan student pitao koje je moje rješenje za tremu i dugo smo razgovarali. Upravo je to cilj predstave, otvoriti prostor za razgovor. Djeci je posebno zanimljiv stalak za note koji Laura pretvara u razne likove, kao i zvukovi koje proizvodi violina. Vole kad instrument „priča“ na neočekivane načine. Mlađa djeca vole reći da im je jako smiješan početak predstave. U sceni gdje se Laura bori s Tremom često čujemo kako djeca navijaju za Lauru. Često nam nakon predstave kažu: „I ja se nekad osjećam kao Lika.“ To nam potvrđuje da su tema i poruka predstave jasne.

Više me rastuži nego iznenadi. Posebno mi je teško kad vidim da je netko odustao zbog straha od javnog nastupa, a pritom nikada nije dobio pravu podršku ili pomoć.

 

Nisam sigurna da je danas teže nego prije. Rekla bih da je bitna razlika u tome što se danas o tome više priča nego prije. Kad sam počela pisati Čudnovatu damu Tremu, često sam pričala s djecom o problemu treme. Dovelo me do razmišljanja da što ako previše razgovora o tremi ili čak i gledanje predstave nekom djetetu koje dotad nije imalo nikakvog straha od javnog nastupa nametne taj strah, ako se počne preispitivati zašto nema tremu, a mnogi drugi imaju. Tada sam shvatila da to nije tako. Tremu imaš ili nemaš. Prepoznavanje problema i podrška su najvažniji. Imala sam sreću što su dvoje prekrasnih ljudi, moji mama i tata, imali vjeru u mene od samog početka bavljenja glazbom, što mi nisu dali da odustanem. Što su mi dopuštali da tvrdoglavo rogovima probijam zidove i vidim što je s druge strane, što su me naučili da pogreške nisu slučajnost i da ih prihvatim kao nagradu. Naučili su me da pogreške nisu kraj nego dio puta. Danas upravo zbog vlastitog iskustva mogu razumjeti djecu i mlade koji prolaze kroz isto. Osim djece, podršku na tom putu trebaju i njihovi odrasli. Trema se često začahuri, poprima razna obličja i onda ju je teško detektirati ili, onome tko nikad nije imao problem s dotičnom damom, teško shvatiti. Zato vjerujem da umjetnost nosi veliku odgovornost. Kazalište, koncertne dvorane i predstave mogu nekome otvoriti novi pogled na sebe, dati utjehu i osjećaj da nije sam.

 

Predstava Čudnovata dama Trema na rasporedu je u petak, 22. svibnja u 10 sati, a ulaznice, po cijeni od 6 €, dostupne su na blagajnama Dvorane Lisinski i online OVDJE.