U razgovoru s umjetnikom nakon koncerta, veliki dirigent objasnio je zašto je orkestar pjevao, a violinisti stajali.
„Nisam umoran! Umoran sam kad izvedba nije dobra, a danas sam sretan i ovdje se zaista osjećam kao kod kuće“, rekao je Iván Fischer, šef dirigent Budimpeštanskog festivalskog orkestra nakon trijumfalnog koncerta 25. siječnja u ciklusu Lisinski subotom, na kojem je puna dvorana oduševljeno pozdravila i Francuza Renauda Capuçona, violinista svjetskoga glasa.
Maestro Fischer u razgovoru poslije koncerta, koji je vodio muzikolog Ivan Ćurković, objasnio je i dva nesvakidašnja momenta. Prvi je bio činjenica da je Morgengruß za mješoviti zbor a capella Mendelssohnove sestre Fany Hensel Orkestar sam otpjevao.
Pohvala pjevanju
„Instrumentalnim glazbenicima često se kaže da njihov instrument mora pjevati. Mislim da je dobro da oni zaista vježbaju pjevanje jer tada i sviraju bolje. Dobro je da imaju hrabrosti pjevati i na koncertu. Preporučujem općenito mladima da pjevaju u nekom zboru“, odgovorio je dirigent.
Objasnio je zašto su tijekom cijele izvedbe Pete simfonije Gustava Mahlera violinisti stajali:
„Svaka dvorana ima posebnost. Ovdje sam na pokusu ustanovio da su violine pretihe, kao u magli, i da ih limeni puhači prekrivaju. Zato sam odlučio da sviraju stojeći.“
U drugoj skladbi te večeri, glasovitom Koncertu za violinu i orkestar u e-molu, op. 64 Felixa Mendelssohna, solist Renaud Capuçon ispraćen je ovacijama publike.
„Capuçon je danas jedan od vodećih europskih violinista koji niže hvaljene nastupe u čitavom svijetu, svirajući s vodećim glazbenicima, orkestrima i dirigentima našeg vremena. Svira na Guarnerijevoj violini iz 1737. koja je bila u vlasništvu njegovog učitelja Isaaca Sterna. Instrument je to vrlo distinktivne, tople boje, a u Capuçonovim rukama postiže bogatu dinamiku i raznolikost zvuka. Violinist je to izvrsne tehnike, lijepog i čistog tona i velike muzikalnosti.“ (Alenka Bobinsky, Sedam dana glazbe, HRT – HR3)
Uslijedila je velebna Mahlerova Peta Simfonija, čiji je treći stavak, Scherzo, svojevrsni koncert za rog i veliki simfonijski orkestar, a četvrti, Adagietto (osobito popularan po Vincontijevu filmu „Smrt u Veneciji“), navodno je skladatelj zamislio kao ljubavno očitovanje budućoj supruzi Almi Mahler.
„Fischer i njegov orkestar spektakularno su izveli Mahlerovu Petu simfoniju, monumentalno remek-djelo koje kasni romantizam stapa s modernizmom, uz gotovo neiscrpno obilje glazbenih ideja, a ujedno je i ogroman zalogaj za dirigente i orkestre. Iván Fischer i budimpeštanski festivalski orkestar pokazali su nam zašto su upravo njihove izvedbe Mahlera posebno na cijeni. Violinisti su cijelu simfoniju izveli stojeći. Time se postigla njihova veća čujnost u dinamičnoj i bujnoj partituri kojom, osim u četvrtom stavku, Adagiettu, gotovo da dominiraju limeni puhači. Zvuk orkestra zbog toga je bio u savršenoj ravnoteži, a njegovi su se članovi, zajedno s dirigentom, pretvorili u jedinstven organizam koji je disao glazbu. (...) Najzaslužniji je za ovakvu izvedbu bio briljantni Iván Fischer, dirigent svjetske karijere i svestrani intelektualac koji dobro poznaje i voli i svoj orkestar i Mahlera.“ (Alenka Bobinsky, Sedam dana glazbe)
Koncerti za mlade – u ponoć
U razgovoru nakon koncerta (gosti nisu dopustili fotografiranje te večeri) maestro Fischer govorio je i o koncertima za mlade Budimpeštanskoga festivalskog orkestra.
„Te koncerte počinjemo u ponoć, kad mladi i inače izlaze. Često se govori da nedostaje mladih na klasičnim koncertima, ali oni su prisutni na onima gdje im je ugodno. Držim da će zid između klasične i popularne glazbe s vremenom nestati, kao što ga nije bilo, primjerice, u Schubertovo doba, čiji su Njemački plesovi bili tadašnja popularna glazba“, rekao je dirigent. Dodao je da će zbližavanju klasike sa širom publikom pomoći i to što današnji skladatelji ipak pretežno pišu tonalitetnu, „razumljiviju“ glazbu.
Zaključno je istaknuo da njegov orkestar njeguje različitu glazbu, pa i baroknu na autentičnim instrumentima, tradicionalnu mađarsku glazbu i jazz:
„Ponajprije smo srednjoeuropski orkestar, ali baštinimo i rusku školu, da ne govorim o indijskim i romskim utjecajima koje su nam osvajanjima donijeli Turci. Zato nam je tradicija bogata. Osvajali su nas, ali su nas i glazbeno obogatili. Nastojim to gledati s pozitivne strane!“
foto: Karacs Sonyi, Stiller Akos, Istvan Kurcsak, Marco Borggreve