„Kada danas, 50 godina nakon izgradnje ove kuće i ulaska publike i umjetnika u nju, a s njima i umjetnosti, razmišljam o Dvorani Lisinski i njezinoj važnosti, ne mogu se ne vratiti u inicijalne godine – ne samo u 1973., već čak i u 1957. kad je raspisan natječaj za projektni plan nove, moderne koncertne dvorane. Tijekom tih čak 16 godina, do trenutka kada je Dvorana napokon i svečano otvorena, neki su ljudi promišljali perspektivu i mogućnosti tog novog potentnog, još neizgrađenog prostora. Postavljali su brojna pitanja, sublimirali ideje, gradili koncepte, razmišljali što će Dvorana Lisinski biti i za koga? Kakve će sve programe stvarati? S kojim će ustanovama pronaći zajednički cilj? Koji je uostalom taj zajednički cilj? Je li to izgradnja kulture grada Zagreba? Ako jest, kakve kulture, kakvog narativa, fokusa i usmjerenja?

Znamo da je tome bilo točno tako jer je u spomenutom razdoblju Odbor za izgradnju Dvorane zatražio mišljenja o perspektivi, funkciji i sadržaju Dvorane Lisinski od čak sedamnaest institucija i udruga (…), a u prvom Upravnom odboru Dvorane sjedili su predstavnici kulturnih ustanova za koje se pretpostavljalo da će biti najčešći korisnici: uz Marijana Haberlea kao glavnog projektanta, predstavnici Zagrebačke filharmonije, Muzičkog odjela tvrtke Dubrava film (danas Jadran film), Direkcije za izgradnju javnih objekata grada Zagreba, Savjeta za kulturu i prosvjetu Grada Zagreba, Koncertne direkcije Zagreb, Muzičkog biennala Zagreb, Radio-televizije Zagreb, Opere HNK u Zagrebu i Muzičke omladine Hrvatske.

 

Sada ispred mene sjedite vi, poštovani i dragi članovi svečanog Odbora. Jednako kao i maloprije navedeni, i vi predstavljate najrelevantnije ustanove kulture našega grada i države. Ustanove koje ne stoje na toj kulturnoj zagrebačkoj mapi izdvojeno, izolirano, već se svojim djelovanjem, ostvarenjima, htijenjima, vrijednostima i snovima preklapaju te čine živo kulturno tkivo našega grada. Ne samo potencijal nego upravo kulturnu, umjetničku, građansku svakodnevicu koju živimo i s kojom gradimo naš grad te aktivno, svakodnevno našim poslovnim potezima pridonosimo da on bude bolji grad.

I to činimo zajedno s našim kolegicama i kolegama – zaposlenicima, profesionalcima najraznovrsnijeg profila i struka, znanja, vještina i iskustava. 

 

U Dvorani Lisinski od 1973. do danas radile su 372 osobe – producenti, blagajnice, tehnički radnici, inspicijenti, voditelji klimatizacijskih postrojenja, električari, čistačice, majstori rasvjete i tona, računovođe, vatrogasci, dostavljači, portiri, organizatori, koordinatori...

I svi su oni dio kulturne povijesti ove Dvorane i našega grada. Neki od njih bili su dobri duhovi Dvorane, domaćini svim domaćim i međunarodnim umjetnicima koji su prolazili ovim uskim labirintskim hodnicima te kroz inspicijentski prostor, zapravo sobičak, izlazili u svom glamuru na scenu. 

 

A dio kulturne povijesti ove Dvorane i naši su ovogodišnji počasni članovi – primadona Ruža Pospiš-Baldani, velika umjetnica, suptilna pijanistica – nažalost nedavno preminula – Pavica Gvozdić te gospoda koja su profesionalizirala našu – moju struku – te zadala nove smjerove u načinu organizacije koncerata, promišljanju trendova i plasiranju programa – Dubravko Majnarić i Miroslav Poljanec. Čestitam njima i njihovim obiteljima na profesionalnoj cjeloživotnoj posvećenosti i svemu zbog čega su zadužili i Dvoranu Lisinski i sve nas, široku kulturnu javnost i sredinu u kojoj su radili i živjeli. 

 

Ova Dvorana nije samo neka kuća, samo neka dvorana – ona je koncertna dvorana i u njoj rade, za umjetnost žive brojni vrlo raznovrsni ljudi. Ona je uspješna i poklanja najdivnije rezultate – koncerte, glazbu, umjetnost – samo i isključivo zbog suradnje, zagovaranja istog nam cilja stvaranja kulturnih vrednota i umjetničkog blagostanja. 

 

Želim nam svima dobrih, mirnih i staloženih, pozitivnih te tolerantnih sljedećih 50 godina u Dvorani Lisinski s Vama kao partnerima!“

 

Foto: Tomislav Jagar