U Ozlju je 15. kolovoza 1942. rođena Erika Krpan, glazbena spisateljica, urednica i kulturna djelatnica koja je cijeli svoj profesionalni i životni vijek posvetila hrvatskoj glazbi i njezinim autorima kroz svoj publicistički, urednički i muzikološki rad.

Nakon završene Muzičke akademije, javlja se kao glazbena kritičarka u nizu važnih tiskovina, među kojima su Vjesnik, Telegram, Hrvatsko sveučilište i ljubljansko Delo, dok je tijekom osamdesetih redovito surađivala i u tjednicima Studio i Danas. Svoj rad započela je pisanjem osvrta i kritika, a već u ranim fazama karijere bila je uključena u intenzivan kulturni život, osobito u razdoblju koje je sama opisivala kao „zlatno doba hrvatske kritike“. Od 1976. godine djeluje u Muzičkom informativnom centru Koncertne direkcije Zagreb, gdje preuzima važnu ulogu u razvoju izdavačke djelatnosti i promicanju hrvatske glazbe. Od 1994. do 2002. bila je ravnateljica Koncertne direkcije Zagreb, a potom od 2002. do 2006. urednica u izdavačkoj kući Cantus d.o.o.

Istaknuto mjesto u njezinu djelovanju zauzima i Muzički biennale Zagreb, gdje je od 1975. do 1979. obavljala različite funkcije, a 1977. bila je direktorica programa. Bila je i glavna i odgovorna urednica časopisa Zvuk od 1988. do 1991., te glavna urednica dvomjesečnika Cantus od 1998. do 2006. Kao autorica, ostavila je opsežan opus koji uključuje brojne članke, prikaze, radijske i televizijske emisije, kao i znanstvene studije i monografije. Posebno se ističu monografije Murai (2000.), Vladimir Ruždjak, Tragom glazbe (2009.) te Riječ između tonova (2011.). Bila je i koautorica važnih istraživačkih projekata Ministarstva kulture Republike Hrvatske, uključujući Kulturnu politiku Republike Hrvatske (1998.), Strategiju kulturnog razvitka (2001.) te Scenske i koncertne prostore u Hrvatskoj (2003.).

Svoj rad posvetila je prije svega hrvatskom glazbenom stvaralaštvu 20. stoljeća, nastojeći, kako je sama isticala, „napraviti red u glazbi i postići da se ta glazba izvodi“. Njezino djelovanje obuhvaćalo je i urednički rad na brojnim publikacijama, monografijama i izdanjima koja su dokumentirala i promicala hrvatsku glazbenu baštinu. Bila je članica Hrvatskog društva skladatelja, čija je predsjednica bila od 1990. do 1992., kao i članica Hrvatskog muzikološkog društva. Za svoj rad primila je niz priznanja, među kojima su Nagrada SKOJ-a za glazbeni esej (1969.), odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1999.), Nagrada Ivan Lukačić (2000.), Nagrada Josip Andreis (2006.), Nagrada Grada Zadra (2012.) te diskografska nagrada Porin (2013.).

Dobitnica je i nagrade Porin za životno djelo, čime je, uz Nikšu Gligu, ostala jedina muzikologinja kojoj je dodijeljeno to priznanje. U tom je povodu istaknuto kako je svojim radom trajno obilježila hrvatsku glazbu te da je njezin doprinos neizostavan za razumijevanje suvremene hrvatske glazbene scene.

Velik dio svoje karijere posvetila je skladatelju Borisu Papandopulu, o kojem je napisala opsežnu monografiju kao rezultat dugogodišnjeg istraživanja. Sama je naglašavala kako je riječ o djelu koje želi biti „orijentacijsko uporište za daljnja istraživanja“ i izraz osobne posvećenosti i empatije prema autoru i njegovoj glazbi.

Erika Krpan ostavila je dubok trag u hrvatskoj muzikologiji, publicistici i kulturnom životu te je svojim radom zadužila brojne hrvatske skladatelje. Njezin rad obilježila je trajna znatiželja, predanost i uvjerenje da je briga o nacionalnom glazbenom stvaralaštvu temeljna zadaća struke.

Izvor: Glazba.hr