Uspio je postaviti tzv. covid operu, inscenaciju u kojoj je zbog epidemioloških mjera zbor udaljen s pozornice, odnosno s njome je iz pokusne sobe povezan razglasom. Nakon premijere Mascagnijeve opere u Rijeci, neumorni ravnatelj Lisinskog opet je pred izazovom. Nakon zagrebačkog potresa i više mjeseci pauze u radu, petrinjski je potres nanovo zatvorio glazbenu kuću. 

 

U trenutku kada zbog situacije s pandemijom gotovo da nema jedne nove operne produkcije u svijetu, prije desetak dana u riječkom HNK Ivana pl. Zajca premijerno je izvedena opera Cavalleria rusticana Pietra Mascagnija, pod dirigentskim vodstvom Paola Bressana. Režiju potpisuje Dražen Siriščević, rođeni Riječanin i ravnatelj Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, koji je još uvijek pod dojmom zbog svoje nove kazališne premijere. 

 

 

I to ne samo zbog odličnih kritika i reakcija publike, koje je nova izvedba na riječkoj pozornici zaradila, već i zbog okolnosti u kojima je postavljena. Dramatično je bilo, kako zbog svih protuepidemijskih mjera koje je ekipa morala ispoštovati, tako i zbog vremenskog okvira u kojem je Cavalleria rusticana postavljena na scenu.

- Predstavu smo postavili u samo dva tjedna. Zvuči nevjerojatno, ali uspjeli smo. Kapa svima dolje na koncentraciji. Ja sam stigao u Rijeku 4. siječnja, radili smo na operi dva tjedna, i onda smo morali imati tjedan dana pauze, jer kazalište ima i druge projekte. Nismo imali vremena, ali odluka je bila ne pristajati zbog toga na kompromise ili jednostavnija rješenja. Hvala Bogu, nikoga nije lovila panika da nećemo stići, iako sam inzistirao na detaljima. Svi protagonisti sve su zdušno prihvaćali, a ti mali detalji dali su na kraju jednu lijepu sliku - govori Siriščević.

No da će sve proći odlično, nije znao do posljednjeg trenutka, sve do same premijere.

- Nakon generalne probe, koja je bila o-ča-jna, ali doista očajna, prilazi mi jedna kolegica i kaže: Čudo, prekrasno, bravo! Kako ste to uspjeli napraviti? A ja joj velim dok sam sjedio u stolcu, s kojeg od jada nisam mogao ustati, ma to može bilo tko napraviti, eto toliko sam bio nezadovoljan time kako to sve izgleda - smije se sada Siriščević. No tada mu nije bilo smiješno, jer na generalki, koja je bila dva dana prije premijere, prvi put su imali kostime na koje se tek trebalo priviknuti, od zadnje orkestralne probe prošlo je tjedan dana, a završno svjetlo, iznimno važno, jer klasičnu scenografiju gotovo da nisu imali, napravili su valjda sat vremena prije no što je publika ušla u dvoranu.

- Ali zlatno je pravilo kazališta - odlična generalka, loša premijera, i obrnuto, loša generalka, odlična premijera. Tako se i dogodilo. Sada me pitaju jesam li zadovoljan, znajući da sam vječiti nezadovoljnik te kako uvijek imam postporođajnu depresiju poslije svakog posla koji obavim, pa sam tako u komi i poslije svake predstave. Nisam bio u komi samo nakon Aide, moje prve predstave koju sam postavio 2014., jer sam tada bio iznenađen sam sobom. Rekao sam si tada, ili ću na štitu izaći s Peristila, ili sa štitom. Bio je to izuzetak, sve dosad, jer moram priznati da sam baš zadovoljan Cavalleriom rusticanom. I kako ne bih bio? Ovdje je izašlo 90 posto od svega što smo zamislili, tako da moram biti zadovoljan. A izašlo je jer su doista svi koji su radili u Rijeci skupili se, ujedinili, unatoč svemu, i epidemiološkim mjerama i vremenskoj stisci. Svi ljudi u kazalištu, od portira, tehnike, administrativnog osoblja, marketinga, inspicijenata, do izvođača, tako su zdušno radili, i kada se stvori takvo zajedništvo, rezultat ne izostaje - ističe Siriščević.

 

 

No cijeli proces koji je prethodio premijeri, i pored gore iznesenog, bio je krajnje kompliciran. Siriščević je, govori nam, bio prilično skeptičan kada mu je intendant HNK Zajc Marin Blažević opisao u kakvim nemogućim uvjetima će to sve biti, primjerice, da će morati biti bez zbora na sceni, koji je za ovu operu iznimno važan. U početku je redatelj mislio kako će zbor smjeti biti barem na balkonu u publici. U jednom trenutku štopao je čak i vrijeme koliko im treba da se spuste na pozornicu i ponovno vrate na balkon, no onda su se epidemiološke mjere dodatno postrožile pa je morao i od toga odustati. Zbor je morao u sobu za pokuse, ne odveć veliku, pa nisu stali svi, što je Siriščević onda iskoristio pa one koji nisu tamo stali uveo kao nijeme svjedoke drame na pozornici, kako bi prizori bili što dojmljiviji. Za to vrijeme njihovi kolege koji su bili u sali za pokuse, pjevali su povezani razglasom...

- Je, baš je bio triler, sto i jedan problem je bio, ali nitko od cijele ekipe niti na trenutak nije se pobunio, bio u strahu ili nestrpljenju. Unatoč svemu, baš smo se dobro zezali i družili, bilo nam je tako i puno lakše raditi - govori Siriščević, dodajući kako je u ta dva tjedna, kada se opera postavljala, spavao možda 30 sati. No kako god bilo, u režiranju predstava silno uživa, iako je sve do 2014. i poziva Tončija Bilića da postavi Aidu apsolutno odustao od tog sna, misleći da će biti osuđen baviti se produkcijom i TV režijom te snimati tuđa djela, premda je i to složen posao. No Aida mu je donijela i nove projekte, poput opera Madama Butterfly, Moć sudbine, Rigoletto, pa su mu ambicije i želje narasle. Svakako, priznaje, priželjkuje da ga opera zagrebačkog HNK pozove da postavi neko djelo, jer ipak je, kaže, u toj instituciji naučio sve što zna o kazalištu. Sljedeći projekt trebao mu je biti u njegovom Lisinskom, gdje je planirao početkom ožujka izvesti Priču o vojniku Igora Stravinskog, pod ravnanjem Ivana Repušića. Međutim, barem sada, od tog projekta, kao i od drugih planiranih programa, narednih mjeseci neće biti ništa. Zbog potresa koji je razorio Petrinju, Glinu i Sisak, dvorana Lisinski ponovno je nastradala, vratili su se na istu točku na kojoj su bili u ožujku prošle godine.

 

 

- Zatvoreni smo, rade se još zadnja ispitivanja, a onda ćemo početi s izradom dokumentacije, i uskoro će početi radovi. Prema vrlo optimističnoj prognozi, Lisinski bi mogao biti otvoren najranije krajem travnja. Ne može to ići na ho-ruk, razgovarao sam i s gradonačelnikom, i on se osobno zauzeo da uđemo u prioritete. Na prvom pregledu statika je bila u dobrom stanju, ali s obzirom na to da je zgrada građena prije visokih standarda propisanih nakon potresa u Skoplju, moramo ići u ozbiljnu analizu. Do proljeća treba popraviti ono što je sada napuklo, jer je, kao nakon prvog potresa, popucao svod velike dvorane i popadali su komadi betona u gledalište. To treba otući i ponovno zaliti. To je mala kozmetika, nužna da budemo sigurni kako ništa neće pasti odozgo. A onda napraviti i kompletnu analizu. Međutim, dvorana, neovisno o potresima, otprije vapi za obnovom na više razina. Od čiste građevinske, jer 1973. je bila davno, do promjene zaista zastarjele opreme. Primjerice, Lisinski nema ni vlastiti agregat, pa kada bi nestalo struje usred izvedbe, ostali bismo u potpunom mraku - ističe Siriščević. Međutim, iako su svi programi zasad otkazani, od jednog ipak nije odustao - Lisinski pleše pod maskama održat će se 16. veljače.

 

 

- Karnevala koji smo pokrenuli još 2010. će - biti. Naravno, nećemo ga moći održati u velikoj dvorani, ali u podne ćemo napraviti malu karnevalsku povorku ispred dvorane. Mi, zaposlenici, maskirat ćemo se, dogovaramo i malo žive glazbe, svira nam Davor Štern i grupa Superstary, a napravit ćemo i virtualni izbor najbolje maske. Sav novac koji tako prikupimo, a i Lisinski će još malo pridodati, odlučili smo donirati za obnovu Glazbene škole u Sisku. Usto, donirat ćemo i jedan naš pianino - najavljuje ravnatelj. Što se tiče jeseni, puni su optimizma, pa tako i planova. Nove programe već dogovaraju, u pregovorima su s najvećim orkestrima i solistima u svijetu, uvjereni da će biti bolje. - Mi nemamo vremena čekati na zeleno svjetlo. Sprema se nova sezona, a prvi koncert koji dogovaramo, a radit ćemo ga u koprodukciji s HRT-om, jest oratorij Josepha Haydna Stvaranje svijeta, što mi se čini vrlo simboličkim, s obzirom na situaciju - otkrio je za kraj Siriščević.

 

Tina Premec, Jutarnji list