Posljednji album Damira Imamovića 'The World And All That It Holds' objavila je čuvena američka izdavačka kuća Smithsonian Folkways. Prethodni album 'Singer of Tales' proglašen je najboljim wolrd music albumom 2020. godine u Europi, a godinu poslije Damir je bio proglašen najboljim europskim glazbenikom. To su samo neka od priznanja za izniman glazbeni rad autora koji je posvećen izučavanju sevdaha i različitim oblicima njegova dokumentiranja.

 

Prije koncerta u Lisinskom, koji je organiziran u suradnji s Izvorištima, Damir govori o svom glazbenom putu, glazbi kao najvažnijoj životnoj odluci, tradiciji na koju ne gleda kao na nešto konzervativno, pritiscima duhova prošlosti...

 

 

Izgleda da smo baždareni na to da nam prošlost uvijek izgleda boljom od sadašnjosti. Ipak, to je za mene bilo jedno lijepo vrijeme. I zbog prijateljstava u kojima sam uživao i koja su me formirala, i zbog godina koje sam imao, zbog mogućnosti koje su se otvarale. Sve nas tadašnje hvata panika kad shvatimo da je to bilo prije dvadeset godina i da su naše društveno-političke teme još iste one koje su bile i tada. To je malo tužno.

 

 

U Sarajevu sam jer ga volim. Tu se osjećam kao kod kuće i to je perspektiva iz koje gledam svijet. Ne mislim da je to nešto loše, pogotovo jer me nikada nijedna sredina nije dulje zainteresirala kao Sarajevo. Tu se osjećam prihvaćeno i ne osjećam probleme neprihvaćanja o kojima pitaš. To su neki tersluci koji, nasreću, nisu posebno konsekventni i dolaze najviše od nesretnih i nezadovoljnih ljudi. Ali toga ima svuda, ne bih tome umakao kada bih otišao iz Sarajeva.

 

 

Ne gledam tradiciju kao nešto samo po sebi konzervativno. Svaka umjetnost ima svoju tradiciju. I europska klasična glazba, i jazz, i indijska klasična glazba i dr. Mislim da je ljudima koji se njima bave čak i teže nego meni napraviti nešto novo unutar njih. Velik je pritisak duhova prošlosti, društvenog kapitala koji stoji iza „klasika” svake tradicije. Njihova imena ponekad nas opterećuju, njihove biste nas pritišću, baš kao što kamen na vrhu kace pritišće glavice kupusa. Ali to je i neizostavni dio procesa učenja: moraš imati neki kamen koji stvara pritisak, moraš se natjecati s duhovima prošlosti. Ja sam tu puno slobodniji jer tradicija sevdalinke ipak nema toliko kerbera koliko ima europska klasika ili jazz.

 

 

Nisam se nikad smatrao nekim aktivistom. Meni su aktivisti ljudi koji godinama gore za neke vrijedne i dosljedne ciljeve. Poznajem neke od njih i zaista bi bilo preuzetno od mene da se svrstavam među njih. Ja sam ipak samo „pjevačica” koja tu i tamo pomogne. S prvom Povorkom ponosa je možda drukčije jer je to bio zaista prijelomni događaj u aktivizmu u BiH. Beskrajno sam sretan što sam izašao taj dan, podigao ruke i uzviknuo: „Naša tradicija je ljubav, naša tradicija je sloboda!” Zbog prvog dijela tog slogana pjevao sam Snijeg pade na behar na voće, a zbog drugog - O bella ciao. Za mene je to bila i ostala simbolička gesta koja govori da je tradicija nešto što sami biramo, nešto što sami oblikujemo i da je konačno došlo vrijeme da nam našu tradiciju, kao važan dio identiteta, neće kodificirati bezveznjaci, hejteri i najgori među nama.

 

 

Sve silnice u globalnoj kulturi, a ne samo u našoj lokalnoj, postavljene su tako da se mlađi ljudi ohrabruju na brzinski, sintetički uspjeh preko noći. Od svih stvari koje je proizvela popularna, medijska kultura tijekom 20. stoljeća mi smo kao vrijednost usvojili samo - uspjeh preko noći! Znaš ono: „Pojavila se u jednoj emisiji, zapjevala i sve je stalo, a ona je postala najveća zvijezda o kojoj priča cijeli planet!” Taj moment mi smo kao društvo komodificirali, pretvorili ga u robu i uvjerili klince da je to najvažnije. Svake godine reality programi i pjevačka natjecanja proizvedu na desetke takvih, daju im slavu na par mjeseci, prevare ih da je to smisao svega, a potom ih prepuste zaboravu, tezgarenju i uspomenama na ona dva mjeseca „kad je cijeli Balkan pričao o njima”. To sad već predugo traje da bi bilo interesantno. U tome svemu, svako tko odluči graditi nešto trajnije, vrednije, interesantnije, moj je prijatelj i prijateljica. Nemam nikakvo jamstvo da sam u pravu, nemam nikakav tajni recept niti sam uvjeren da je na taj način uopće moguće preživjeti, ali osjećam da to ima smisla više nego ono izgaranje na oltaru korporativnih medija.

 

 

Esma je čudo. Takav glas iza kojeg stoji jedna predivna i autentična osoba zaista je rijetkost. Nadam se da će napraviti veliku karijeru jer to svakako zaslužuje. Da li bi bilo bolje da se pojavila u vrijeme kad su se karijere gradile na glasu, a ne na ugovorima s reality show programima, sigurno. Ali radiš ono što možeš u vrijeme koje ti je dano. S moje strane, osjećam se bogatijim zbog poznanstva i rada s Esmom. Ako su joj neka moja iskustva pomogla, bio bih beskrajno sretan.

 

 

To s nagradama je vrlo čudno. Najveća je nagrada, i to govorim zaista iskreno, iako može zvučati kao floskula, kad publika voli i prati to što radiš. To je ono što me uvijek ispuni i da mi snagu čak i kad malo klonem duhom. Nagrade od strukovnih udruženja, glazbenih časopisa, stručnjaka i sl. jako su važne za posao, ali svi znamo koliko tu ima „politike” pa sam idem od ljubavi i prijateljstva s ljudima, s kojima onda poželim svirati. U oba slučaja mogu nastati divne stvari. I meni svakako laska da neki predivni glazbenici već godinama vjeruju meni da ću napraviti dobar album, dobre turneje i pristaju svirati sa mnom. Od Nenada Kovačića i Ivana Mihajlovića do Erica Vloiemansa, Derye Turkana i Grega Cohena, Žige Goloba, Ivane Đurić i drugih.

 

 

Najvažnija odluka koju sam u životu donio bila je da se posvetim glazbi pod svaku cijenu. I to glazbi koju volim, u koju vjerujem. Tu sam sazrio kao čovjek i kao umjetnik, to mi je donijelo da bolje upoznam svijet u kojem živim. Mislim da bih na to tako gledao sve i da nisam od toga uspio napraviti karijeru i egzistenciju.

 

 

Naš prošlogodišnji zagrebački koncert u Kerempuhu uvršten je među deset najboljih koncerata u Zagrebu u toj godini. Dakle, obveza je da ovaj u Lisinskom bude još bolji. Volim takve izazove i radujem im se. Bit će to ludnica (smijeh).

 

 

Oduvijek sam bio fan Sašina pisanja. Još od njegovih priča „Život i djelo Alfonsa Kaudersa” iz devedesetih. Prilika da radimo na „The World And All That It Holds” bila je zaista čarobno iskustvo. U proteklih godinu dana gostovao nam je na mnogo koncerata i čitao fragmente iz romana koji su u neposrednoj vezi s glazbom na mom novom, istoimenom albumu. Tako ćemo i zatvoriti u Domu mladih ovogodišnji Bookstan.

 

 

Prilika da s mladim ljudima radim u okviru nastave na Katedri za etnomuzikologiju sarajevske Muzičke akademije zaista je nešto dragocjeno. Mnogo radionica i predavanja sam radio u životu. Istraživao sam glazbu gotovo dvadeset godina i uvijek pratio etnomuzikološku literaturu kao nerazdvojni dio moje glazbene prakse. S te strane nije mi bilo teško uklopiti se u nastavu. Ono što će biti izazov je imaginirati kakvu nastavu tradicijske glazbe će htjeti i trebati klinci budućnosti. Kako ćemo istraživati, analizirati i podučavati fenomen glazbenih tradicija u novom svijetu. To je pitanje ne samo pred nama u Sarajevu nego pred ljudima koje zanima glazba u cijelom svijetu.

 

Kristina Ljevak Bajramović / 24Express

Foto: damirimamovic.com