Ne, maestro Ivo Pogorelić nije odustao od konvencije koncertnog fraka, nego je košulja žive boje bila samo posljedica komplikacije u zračnom prometu i nedostavljene prtljage. No, odjelo ne čini maestra.

 

Na nedavno objavljenom novom albumu za tvrtku Sony, Ivo Pogorelić doveo je umjetnost studijskog snimanja do vrhunca koji je, možda, dostižan još samo pokojem, na prste jedne ruke izbrojivom suvremeniku za klavirom. On to, vrlo precizno, naziva visokokalibriranim pijanizmom najviše moguće razlučivosti svake nijanse zvuka i čestice čudesno kontroliranog i raspoređenog vremena u kojem glazba živi. Pri tome razlučivost koju postiže svojim itekako još uvijek mladim rukama i prstima nadmašuje čak i kapacitete suvremene tehnologije kojom je CD s djelima Chopina besprijekorno snimljen i upakiran u dokument neprolazne vrijednosti.

 

Međutim, koncert je umjetnost druge vrste, uz ostalo i odsjaj trenutka i ambijenta, kao i publike koja sudjeluje svojom pažnjom i energijom. Usporedba interpretacije onih skladbi koje su objavljene na albumu Pogorelich Chopin i odsvirane na recitalu u ciklusu Lisinski subotom 12. ožujka, Fantazije u f-molu i Sonate br. 3 u h-molu, izaziva osobitu zapanjenost. Sva ona najviša moguća razlučivost detalja sa snimke postignuta je i u Lisinskom, ali od sasvim drukčijeg materijala. Ako je ono prvo savršen primjerak paške čipke, ovo drugo je taj isti uzorak ali satkan od paučine. Ako je prvo pejzaž pod ljetnim suncem u zenitu, drugo je isti krajolik pod blistavom mjesečinom, a da pritom nije izgubljeno ništa od unutarnjeg emocionalnog naboja glazbe koja osvaja. Od valova i gibanja mjesečine bile su sačinjene i Poloneza-fantazija u As-duru, op. 61, i Barkarola u Fis-duru, op. 60. A sasvim osobito čudo bila je Uspavanka u Des-duru, op. 57 zahvaljujući geniju skladatelja vizionara i geniju interpreta koji te vizije oživljava.

Bez okolišanja maestro je za dodatak odsvirao još i Preludij op. 45 i Nocturno u E-duru, op. 62/2, a zahvalna publika ispratila ga je stojećim ovacijama. 

 

Izvor: Branimir Pofuk, Večernji list 

Foto: Davor Denkovski