Predstavnici europskih glazbenih ustanova i novinari došli su u našu Dvoranu u okviru Glazbene šetnje profesorice Nade Bezić, s kojom su obišli mjesta i ustanove vezane uz povijest Biennala: Muzej Mimaru, MUO, HNK, Muzičku akademiju, Gavellu, HGZ, Cvjetni trg, Zrinjevac... i naravno, Lisinski.

Dvoranom su ih provele ravnateljica Nina Čalopek, koja je 17 godina bila u vodstvu Muzičkog biennala Zagreb, savjetnica ravnateljice dr. sc. Ana Unkić, autorica najnovije monografije Lisinskog te urednik u Dvorani Hrvoje Dečak.

 

– Stojimo na jednoj od ključnih točaka odakle se Zagreb počeo širiti izvan starog središta grada – objasnila je Nina Čalopek pred glavnim ulazom.

Pokazala je gostima koje institucije i znamenitosti okružuju Lisinski te budući Kulturno-društveni centar Paromlin, sada pun dizalica i radnika, koji će živjeti 24 sata dnevno.

Ana Unkić u prizemlju je opisala mukotrpan put do Dvorane i njezino konačno otvorenje 1973. godine, pod vodstvom legendarnog, još u gradnji imenovanog direktora Ive Vuljevića.

 

Zanimljivo je da su Lisinski „gradila“ dva bračna para: arhitekti Marijan Haberle i Minka Jurković te arhitektica Tanja Zdvořak i glavni konstruktor Eugen Erlih. Savjetnica Unkić spomenula je i otvorenje 29. i 30. prosinca 1973. kad je više od 30.000 ljudi došlo na besplatne koncerte, ali još više da vide prekrasno zdanje kakvo Hrvatska dotad nije imala.

– Prošle smo godine imali oko 500 programa, od kojih 200-tinjak u produkciji Dvorane – vratila se u sadašnjost Nina Čalopek i spomenula neke od najvećih svjetskih umjetnika i ansambala, iz gotovo svih glazbenih žanrova, koji su od otvorenja nastupili u Dvorani: od Berlinske, Izraelske i Londonske filharmonije, Boljšoj teatra, Riccarda Muttija, Zubina Mehte i Tri tenora (zasebno) do Tine Turner, Elle Fitzgerald, Michela Legranda, Charlesa Aznavoura, Chicka Coree, Nicka Cavea, Stinga....

 

Ana Unkić je upozorila da je u doba blokovske podjele svijeta Zagreb bio jedno od rijetkih mjesta gdje ste mogli čuti najveće umjetnike i s Istoka i sa Zapada.

Zatim su gosti razgledali Malu dvoranu, jedini veći prostor Lisinskog koji je renoviran i drukčije izgleda nego 1973. Ravnateljica je istaknula mlade cikluse Lisinski da camera, Lisinski srijedom i Rezidenti MUZA koji se odvijaju u Maloj dvorani, naglasivši da je to mjesto u Palači glazbe u kojem se odvijalo najviše programa MBZ-a:

 

– Biennale je u Lisinskom prisutan od 1975. godine, kad je u njemu izveden cijeli program festivala. Uopće, dolazila su najveća imena suvremene glazbe kao što su John Cage, Krzysztof Penderecki, Luigi Nono, Luciano Berio...

Nabrojala je mnoge hrvatske suvremene skladatelje svjetskog ugleda, opisujući njihov rad, ali i sjećanja na Biennale, koja su joj mnogi od njih i osobno prenijeli.

Cijelo zdanje Dvorane zaštićeno je kulturno dobro, nadovezala se Ana Unkić, a obiluje umjetninama.

– Ove tapiserije Slavka Šohaja i Ede Murtića u predvorju Velike dvorane su kopije, a originali su zbog zuba vremena pohranjeni u depou. Tu su i bista Lovre pl. Matačića, drveni i metalni dekorativni zidni panoi Marijana Haberlea, a kristalni lusteri Lisinskog, popularni maslačci, uz orgulje su njegov simbol; malo je koji umjetnik odolio da se ne slika pokraj njih – upoznala je goste.

 

Među umjetninama, ravnateljica Čalopek zastala je pokraj skulpture Vatroslava Lisinskog na podestu iznad glavnog stubišta, rada Vojina Bakića. U najkraćem je opisala značenje našeg velikog skladatelja, koji je umro tako mlad.

– Je li ubijen ili je bio bolestan? – zanimalo je jednoga gosta.

- Umro je od bolesti, iscrpljen teškim životom i nerazumijevanjem okoline – objasnila je ravnateljica.

 

Hrvoje Dečak ispričao je nekoliko anegdota iz povijesti Lisinskog, a obilazak je završen, gdje drugdje nego u Velikoj dvorani, i to ulaskom s galerije. Većini posjetitelja The Great Hall odande izgleda najljepše.

- Njezina akustika ubrzo je postala svjetski poznata, a orgulje su treće po veličini u Hrvatskoj, nakon onih Zagrebačke i Đakovačke katedrale – rekla je Ana Unkić.

 

Domaćini su podsjetili goste da je u Lisinskom 1990. održan i Eurosong. No, po reakcijama se moglo zaključiti da je izvan Hrvatske sjećanje na pobjedničku pjesmu Insieme: 1992. prilično izblijedilo. Svijet očito juri sve brže i sve manje pamti što je prije bilo...

Ipak je bilo veliko zadovoljstvo vidjeti oduševljenje stranih gostiju Lisinskim. Dapače, dvije srdačne gošće iz Beča ustvrdile su da takve dvorane u njihovu gradu – nema.

 

Foto: Matej Grgić