Branimir Sakač rođen je u Zagrebu 5. lipnja 1918., gdje je i umro 29. prosinca 1979. Kompoziciju je studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Franje Dugana. Djelovao je kao profesor, dirigent, urednik, ravnatelj i glazbeni organizator, a osobito su važne njegove uloge u Jugoslavenskoj muzičkoj tribini, Muzičkom biennalu Zagreb te Udruženju kompozitora Hrvatske, odnosno Društvu hrvatskih skladatelja, današnjem Hrvatskom društvu skladatelja. Godine 1965. osnovao je eksperimentalnu grupu FONAT, a njegov skladateljski opus obuhvaća orkestralna, vokalna, vokalno-instrumentalna, komorna, solistička i elektroakustička djela. 

Za povijest Muzičkog informativnog centra Sakač je, međutim, važan i kao organizator koji je prepoznao da se glazbeno stvaralaštvo mora sustavno dokumentirati, predstavljati i učiniti dostupnim izvođačima, ustanovama i javnosti.

 

Kontekst u kojem nastaje ideja MIC-a jasno se prepoznaje već na Skupštini Udruženja kompozitora Hrvatske održanoj 25. veljače 1969. Tada direktor ZAMP-a Ivan Henneberg upozorava da samo pasivno propagiranje glazbe više nije dovoljno. Potrebno je, ističe, prikupiti „sve elemente koji su neophodni da se muzičko djelo izvede”: partiture, dionice, podatke o sastavu, trajanju, mjestu čuvanja materijala i prethodnim izvedbama.

Hennebergova intervencija otvara pitanje koje će postati jedno od središnjih za MIC: kako omogućiti da djelo, jednom napisano, bude doista izvedivo? Ako se u inozemstvu zatraži djelo domaćeg autora, nije dovoljno znati da djelo postoji; potrebno je znati gdje se nalazi partitura, postoje li dionice i može li se materijal poslati. Iz takvog se nedostatka rađa potreba za institucijom koja povezuje informaciju, notni materijal, autorskopravnu regulaciju, promociju i izvedbu.

Iste 1969. godine Branimir Sakač u okviru Jugoslavenske muzičke tribine govori o potrebi osnivanja i pokretanja Muzičkog informativnog centra. U tekstu Problem našeg muzičkog stvaralaštva formulira problem „propagande, publiciteta i afirmacije našeg stvaralaštva” te potrebu za suvremenim mehanizmima informiranja bez kojih, kako ističe, ni jedna zemlja više ne može kulturno prosperirati.

Sakač ondje navodi da je Jugoslavenska muzička tribina, kako bi se ublažila ta kriza, „osnovala u okviru Tribine i vodila dvije godine Muzički informativni centar, koji sada djeluje u Zagrebu kao samostalno tijelo”. Taj je podatak osobito važan jer pokazuje da MIC ne nastaje odjednom, administrativnom odlukom iz 1972., nego kao proces: najprije kao inicijativa i djelatnost u okviru Jugoslavenske muzičke tribine, zatim kao operativno tijelo koje već djeluje, a naposljetku kao samostalna ustanova povezana s Društvom hrvatskih skladatelja.

 

Presudan institucionalni trenutak nastupa 22. veljače 1970., kada Branimir Sakač postaje predsjednik Udruženja kompozitora Hrvatske.

Time osoba koja je ideju MIC-a razvijala u okviru Jugoslavenske muzičke tribine dolazi na čelo skladateljske organizacije koja je mogla dati trajniju institucionalnu osnovu toj zamisli.

Upravo je ta okolnost važna za razumijevanje kasnije povijesti MIC-a. Sakač dolazi iz prostora Jugoslavenske muzičke tribine, gdje je MIC već pokrenut kao potreba i praksa, a zatim kao predsjednik UKH-a nastoji tu ideju ugraditi u skladateljsku organizaciju. Tako se životni put MIC-a povezuje s UKH-om, odnosno Društvom hrvatskih skladatelja.

U vrijeme Sakačeva predsjedanja UKH-om utemeljena je i edicija Ars Croatica. Na sjednici Upravnog odbora UKH-a 1. rujna 1970. dogovoreno je da Ars Croatica bude dio djelatnosti Udruženja, uz posebno definiranu povezanost s njegovim organima upravljanja. Sakač predlaže da se za rukovoditelja angažira Ivo Vuljević, s obzirom na njegove menadžerske kvalitete i međunarodne veze.

Time se oblikuje širi model profesionalne brige za domaće glazbeno stvaralaštvo: notna izdanja, izvedbeni materijali, snimke, katalozi, prospekti, bilteni i međunarodna komunikacija postaju dijelovi istog zadatka.

 

Arhivska dokumentacija iz 1971. potvrđuje da MIC operativno djeluje prije svojega službenog osamostaljenja. U ugovorima iz 1971. pojavljuje se naziv „Muzički informativni centar Zagreb Jugoslavenske muzičke tribine”, a na dokumentima se nalaze i pečati koji upućuju na tadašnju organizacijsku vezu s Jugoslavenskom muzičkom tribinom, odnosno opatijskim Mozaikom.

Posebno je važna rana veza MIC-a i ZAMP-a. Ugovori iz 1971. sklapaju se između autora, MIC-a i ZAMP-a, čime se potvrđuje da je MIC već tada sudjelovao u poslovima povezanim s autorima, izvedbenim materijalima, autorskim pravima i plasmanom djela. Memorandum MIC-a iz istog razdoblja pokazuje prijelaznu fazu: MIC djeluje u Zagrebu, uz poveznicu sa ZAMP-om, ali još nosi organizacijski trag Jugoslavenske muzičke tribine i Mozaik pozornice iz Opatije.

Na sjednici Upravnog odbora održanoj 27. svibnja 1971. Sakač izvještava o plasiranju materijala povjerenog MIC-u i njegovu međunarodnom plasmanu, a istoga se dana predlaže da Društvo hrvatskih skladatelja osnuje MIC kao samostalnu ustanovu, bez financijskih obveza za Društvo. Prijedlog je jednoglasno prihvaćen.

Konačni korak dogodio se 7. siječnja 1972., kada je donesena odluka da se MIC-Zagreb oformi kao samostalna i samoupravna institucija. Trebao je preuzeti dio poslova Društva hrvatskih skladatelja i poslove ureda Biennala, a njegova je djelatnost definirana ponajprije kao zastupanje i propaganda djela domaćih autora. Za privremenog direktora imenovan je Branimir Sakač.

U izvještaju Upravnog odbora Društva hrvatskih skladatelja od 28. veljače 1972. tajnik Adalbert Marković naglašava da je propaganda jedno od najosjetljivijih pitanja rada Društva te da je upravo zbog potrebe profesionalnog rješenja toga problema osnovan Muzički informativni centar-Zagreb.

 

Nakon osnivanja samostalnog MIC-a nastavilo se tražiti najstabilnije organizacijsko rješenje za njegov rad. Na sjednici Upravnog odbora održanoj 25. listopada 1972. kao predstavnici DHS-a u organima MIC-a Zagreb određeni su Pibernik, Kuljerić i Sakač. Na istoj sjednici zaključeno je i da se MIC-u piše kako se DHS slaže s integracijom MIC-a s Koncertnom direkcijom Zagreb.

Time se otvara završna faza prvog razdoblja MIC-a: nakon što je ideja najprije sazrijevala u okviru Jugoslavenske muzičke tribine, zatim se povezala s UKH-om/DHS-om i bila formalizirana kao samostalna ustanova, MIC 1973. postaje sastavnim dijelom Koncertne direkcije Zagreb.

 

Ime Branimira Sakača u povijesti MIC-a stoga zauzima posebno mjesto. Njegov put od Jugoslavenske muzičke tribine prema UKH-u/DHS-u ujedno je i put kojim je MIC od inicijative postao ustanova.

MIC je nastao iz potrebe da se domaća glazbena djela evidentiraju, da se notni i izvedbeni materijali prikupe i učine dostupnima, da se hrvatsko i jugoslavensko stvaralaštvo aktivno predstavlja te da se na domaći ili međunarodni upit može odgovoriti konkretnim, uporabljivim materijalom.

U tom smislu, obljetnica rođenja Branimira Sakača prilika je da se prisjetimo ne samo skladatelja i avangardista, nego i utemeljitelja institucionalne ideje bez koje bi mnoge stranice hrvatske glazbe ostale teže dostupne, slabije vidljive i rjeđe izvođene.

 

Jelena Vuković