Vrlo raspoloženi gosti, koji su nakon koncerta u ciklusu Lisinski subotom proteklog vikenda sat vremena razgovarali pred publikom s orguljašem Pavlom Mašićem, priredili su sasvim originalan koncert, koji je oduševljeno opisala i kritika. Sama Iveta Apkalna sugerirala je majstoru svjetla Lisinskog svoje ideje, pa je pozornica s orguljama u središtu osvanula u prekrasnom crvenkasto-narančasto-zlatnom ugođaju.

 

Solistica se triput presvukla: za prvi dio koncerta izabrala je blijedozlaćanu haljinu kao simbol latvijskog podneblja, za drugi upečatljivu crvenu, a za razgovor jednostavnu crnu. Na poticaj čvrste i odlučne umjetnice, s kojom ga veže dugo prijateljstvo i intenzivna suradnja, i dobroćudni maestro Sirmais se nakon stanke preodjenuo i to prvi put u karijeri!

 

– Pomno smo osmislili našu priču, dolazila sam danima prije koncerta, između priprema u drugim europskim gradovima, upoznati se s orguljama Lisinskog i napraviti registraciju, tj. odabrati registre, jer oni u notama ne pišu – objasnila je Apkalna publici poslije koncerta. – Pažljivo smo izabrali i poredali repertoar i dali vam našu priču, sa željom da svatko od vas u njoj prepozna svoju vlastitu – dodala je umjetnica, koja je solistički koncert imala u Lisinskom prije tri godine.

Istaknuti latvijski, osobito zborski dirigent Māris Sirmais naglasio je da je Latvijski državni zbor prvi put u Zagrebu, a za program je lakonski odgovorio:

– Kad je glazba dobra, i raspored je dobar!

A iznenađenje je došlo već na početku koncerta. Kad su se ugasila svjetla, pjevači zbora su se s vrha Velike dvorane polako spustili u gledalište, jedna polovica s lijeve, jedna s desne strane dvorane. Stali su poredani od vrha tribina do parketa, otvorili note s prikvačenim lampicama i prekrasan susret je mogao početi. Nebeski grad za orgulje solo, suvremenog skladatelja Lionela Rogga, zaorio je dvoranom, a slijedio je a cappella Ave verum corpus renesansnog Williama Byrda.

 

I tako, od renesanse i baroka do 21. stoljeća, izmjenjivale su se skladbe Benjamina Brittena, latvijskih skladatelja Rihardsa Dubre i Pēterisa Vasksa, Johanna Sebastiana Bacha, Edwarda Elgara/Jamesa Camerona, Henryja Purcella/Svena-Davida Sandströma, nedavnoga gosta Lisinskog Thierryja Escaicha i Henryja Balfoura Gardinera. Ili je Iveta Apkalna svirala solo, ili je zbor pjevao sam, ili su muzicirali zajedno.

Nakon prve dvije skladbe zbor se spustio na pozornicu, ali pjevači su nakon svake iduće izvedbe malo zamijenili mjesta. Svaki put su stajali razmaknuto i nekonvencionalno; tako su njih svega tridesetoro djelovali brojniji, ali i ležerniji. No, njihovi glasovi ispunili su dvoranu kao da ih je stotinu, a o kultiviranosti pjevanja da se ne govori. Uostalom, u Lisinski su došli, što je zaista velika privilegija, usred turneje po doslovce najvećim europskim metropolama.

Buran i topao pljesak nagradio ih je na kraju, a prisno druženje nastavilo se u predvorju, često uz smijeh i umjetnika i publike.

 

– Iz orgulja nastojim izvući sve boje i spojiti ih s beskrajnim dahom ljudskoga glasa – opisala je Iveta Apkalna, umjetnica s adresom u Berlinu i Rigi, a stvarnim mjestom boravka na neprekidnom putovanju između Londona, Pariza, Beča, Hamburga (prva je dama velikih orgulja koncertne dvorane  Elbphilharmonie)...

Tu svjetski proslavljenu umjetnicu redovito pozivaju da inaugurira nove orgulje na raznim kontinentima. Dosad je objavila 15 albuma, osnovala međunarodni festival ORGAnismi u svom rodnom Rēzekneu, a uskoro će i premijera dokumentarnog filma o njoj Orgulje u noći. Kao i Māris Sirmais, nositeljica je najvišeg latvijskog odličja Reda triju zvijezda i službena je kulturna ambasadorica svoje zemlje.

 

O suradji s kolegom Sirmaisom, na koju otpada oko polovice njezinih nastupa, rekla je da se ponekad svađaju, često smiju, ali da je blagoslovljena što može raditi s njim. Oboje duboko osjećaju i prenose duh latvijske glazbe i latvijskog naroda svijetu.

Značenje zborske glazbe za Latviju podvukla je podatkom da je još u djetinjstvu i sama pjevala, a danas nastoji da pod njezinim prstima i nogama pjevaju orgulje.

– Središte večerašnjeg programa bila je Dona nobis pacem za zbor i orgulje Pēterisa Vasksa, najpoznatijeg latvijskog kompozitora u svijetu, pravog Latvijca dušom i srcem – poentirala je.

 

A tegobnu povijest Latvije i duh naroda s puno je žara približio Māris Sirmais.

– Latvijska glazba nosi u sebi bol, ali i nadu. Bili smo 500 godina pod njemačkim vladarima, ali nam je od njih ostala disciplina – nasmijao se. – Zatim su nam vladali Šveđani, pa smo bliski i Skandinavcima. Preko Rusa, kojih i danas mnogo živi u Latviji, upoznali smo slavensku dušu – objasnio je, ističući samo dobre strane sviju.

Upoznao je publiku i s činjenicom da su 85 % latvijskih dirigenata zborski dirigenti, a latvijski zborovi, dodao je, pjevaju tako da svaki pojedinac unosi i svoju osobnu, solističku notu. (Iduće sezone u ciklus Lisinski subotom dolazi još jedan vrhunski baltički zbor!, op. a.)

Na kraju je dirigent apostrofirao skladbu starog Purcella u obradi Sandströma iz 1986. s koncerta, Hear my Prayer, O Lord:

- Taj spoj baroka i suvremenosti je nevjerojatan. Za mene, to je jedna od najvažnijih skladbi 20. stoljeća!

 

Hrvoje Dečak / KDVL