Kao jedan od vodećih ambasadora violončela u 21. stoljeću, Gautier Capuçon nastupa diljem svijeta s vodećim dirigentima i instrumentalistima, a poznat je po dubokim interpretacijama, briljantnoj virtuoznosti te bogatom i rezonantnom tonu. Usto je vrlo predan pomaganju i obrazovanju mladih glazbenika.

 

Pretprošle sezone u ciklusu Lisinski subotom nastupio je njegov stariji brat, jednako slavni violinist Renaud, s kojim često nastupa u duu ili komornom sastavu. Dvorana Lisinski u novoj sezoni ima čast prvi put ugostiti Gautiera Capuçona, s kojim smo razgovarali o Dvořákovu koncertu, čaroliji zvuka violončela, ulozi glazbe uživo i važnosti glazbenog obrazovanja mladih.

Svaki je koncert jedinstven i svaki je koncert stvaranje – prenošenje emocija i uspostavljanje posebne veze s publikom. To je, naravno, velika privilegija: biti glazbenik i izvoditi tu prekrasnu glazbu. Istina je da je sezona vrlo intenzivna. Upravo sam završio turneju s Berlinskom filharmonijom i Kirillom Petrenkom, a sad sam u automobilu i uskoro stižem u Dresden kako bih započeo novu turneju sa Saskom državnom kapelom Dresden.

 

Ah, taj veliki koncert za violončelo i orkestar u h-molu Antonína Dvořáka, vjerojatno najveći među svim koncertima za violončelo… Istina je, snimio sam ga prije mnogo godina s Paavom Järvijem i Simfonijskim orkestrom Frankfurtskoga radija, no ima i novija snimka, od prije dvije godine, s Bečkom filharmonijom i dirigentom Alainom Altinogluom.

 

Naravno – upravo je to čista čarolija glazbe. A s djelom poput toga, koje je vjerojatno koncert za violončelo koji najčešće izvodim, svaki put učite nešto novo, istražujete dublje i otkrivate nove slojeve glazbe i same skladbe. Mislim da jedan život vjerojatno nije dovoljan da bismo istražili sve što ona nudi. Uvijek koristim usporedbu sa slikom: svaki put kad je ponovno pogledate, otkrivate novi sloj, nove detalje u partituri i novosti u samoj glazbi. Zato je taj proces beskrajan. A ja volim učiti, pa učim svaki dan.

 

Da, violončelo je zasigurno instrument najbliži ljudskom glasu. Njegov je zvuk iznimno senzualan i poseban. Većina skladatelja vrlo je često pisala djela upravo za violončelo. Pogledate li, primjerice, komornu glazbu, mnoge od najljepših tema najprije se pojavljuju upravo na violončelu – jer ono doista jest glas. Violončelo pjeva: ponekad o ljubavi, ponekad o melankoliji, a u romantizmu i o očaju i strasti. To je zvuk violončela.

Isto vrijedi i za interpretaciju: nikad ne prestajete tražiti nove boje i nove načine izražavanja.

 

Ha-ha… Danas osjećam i veću slobodu i veću odgovornost, naravno. Znate, kad ste u dvadesetima i prvi put svirate Dvořákov Koncert za violončelo, toliko ste uzbuđeni, gorite od želje za tim djelom i zapravo još ne poznajete sve njegove izazove. Naravno da izazovi postoje, ali tada ih doživljavate drukčije.

S godinama, što dublje ulazite u skladbu, to više želite postići, više istraživati, a time raste i odgovornost. Dakle, da – u pravu ste u svim aspektima pitanja.

 

Mislim da je suvremena glazba izvanredna. To je nešto čime se bavim svake sezone. Velika je privilegija imati skladbe napisane i posvećene upravo tebi te surađivati sa živućim skladateljima. Svi mi, naravno, sanjamo o radu s velikim skladateljima prošlosti, ali to nije moguće. Zato imamo sreću što možemo surađivati sa živućim skladateljima. Mislim da je to iznimno važno, mislim da to ispunjava i obogaćuje.

Ujedno je i odgovornost, pa čak i misija umjetnika, izvoditi glazbu našega vremena, jer skladateljima trebaju glazbenici koji će njihovu glazbu izvoditi i širiti dalje. Volim istraživati – ne samo glazbu nego i suradnje, i to ne samo s klasičnim glazbenicima. Mislim da svi možemo učiti jedni od drugih i da postoji mnogo toga što možemo dijeliti.

 

Kad sam pokrenuo taj projekt, sve koncertne dvorane bile su zatvorene. Cilj je bio ponovno uspostaviti vezu s publikom te ljudima pružiti utjehu i emocije. U početku je to trebao biti jednokratan projekt. No uspjeh je bio toliko nevjerojatan da sad pripremamo već sedmo izdanje, u srpnju 2026. godine. Riječ je o besplatnim ljetnim koncertima. Održavamo između deset i petnaest koncerata u malim gradovima i selima, ponekad i u mjestima s tek petsto stanovnika, a na koncert dođe i pet tisuća ljudi. To je veliko slavlje glazbe.

Svi su presretni, a ja sa sobom vodim i mnogo mladih glazbenika kako bih im pružio priliku za nastup. Većina publike – vjerojatno 80 ili 90 posto – prvi put dolazi na koncert klasične glazbe. Mislim da je to iznimno važno. To je projekt koji mi je veoma prirastao srcu.

 

Već sam mnogo godina posvećen obrazovanju i prenošenju znanja. Imao sam sreću da su meni pomagali kad sam bio mlad i zato mislim da je potpuno prirodno da sad i ja pomažem mlađim generacijama. Zakladu sam pokrenuo tijekom pandemije, kad je mladim umjetnicima bilo osobito teško. Pomažemo glazbenicima između 18 i 25 godina – pijanistima, violinistima, violistima i violončelistima iz cijeloga svijeta. Zaklada danas ima 36 laureata, a uskoro ćemo primiti i petu generaciju stipendista. Za dva tjedna održavaju se audicije. Djelujemo u tri područja. Prvo, dodjeljujemo stipendije kako bismo mladim glazbenicima omogućili nastavak školovanja. Još uvijek smo mala zaklada – zapravo nas je samo dvoje: voditeljica zaklade i ja.

U tri i pol godine uspjeli smo prikupiti 900 tisuća eura za stipendije mladim umjetnicima. Organiziramo i koncerte za njih – bilo je više od stotinu koncerata 2024. i 2025. godine. Također svake godine realiziramo i jednu diskografsku suradnju s kućom Warner Classics kako bismo predstavili te mlade glazbenike.

 

Već sam mnogo godina ambasador programa Orchestre à l’école. Trenutačno je u taj program u Francuskoj uključeno 42 tisuće djece. Riječ je o izvanrednom projektu u kojem cijeli razred zajedno uči svirati neki instrument. Djeca imaju glazbenu nastavu nekoliko puta tjedno i zajedno muziciraju.

 

Da, primjećujem goleme promjene. Prije svega, cilj programa nije stvaranje profesionalnih glazbenika. To je važan društveni projekt i promjene koje donosi toj djeci doista su ogromne. Većina njih inače ne bi imala priliku svirati i učiti glazbu, a to im potpuno mijenja život. Glazba im pruža prostor za izražavanje emocija. Neka djeca žive u teškim okolnostima i činjenica da sviraju instrument nevjerojatno im pomaže. A koristi nisu vidljive samo kod njih – mijenjaju se i njihove obitelji, pa čak i čitave zajednice i gradovi u kojima žive.

Već desetljećima znamo da su učenje instrumenta, bavljenje glazbom i pristup kulturi i umjetnosti u mladosti od temeljne važnosti. I dalje ne razumijem zašto svako dijete nema pristup tome. Tih 42 tisuće djece u Francuskoj velik je broj, ali po meni još uvijek nije dovoljan. Svako bi dijete trebalo imati takvu priliku.

Oduvijek sam uvjeren da bismo kroz jednu ili dvije generacije mogli promijeniti mnoge stvari u našim društvima. Zato je to iznimno važno i za to se moramo boriti.

 

Da, živimo u društvu u kojem sve postaje vrlo kratko, pa tako i raspon pažnje. Ali glazba uživo uvijek će postojati. To je nešto iznimno važno.

Kad govorite o pažnji, zapravo govorite i o odnosima među ljudima. Danas, nažalost, vidimo da s razvojem tehnologije sve više živimo u društvu individualizma. Kontakt među ljudima, razgovor, zajednički rad – sve su to stvari koje su neizmjerno važne, a tehnologija nam oduzima velik dio toga. Zato moramo biti vrlo oprezni. Kad slušamo glazbu uživo, zajedno prolazimo kroz to glazbeno putovanje, zajedno proživljavamo emocije – i to je apsolutno jedinstveno iskustvo. To će nam uvijek trebati. Upravo nam je ta povezanost tijekom pandemije toliko nedostajala.

Veselim se nastupu pred zagrebačkom publikom i nadam se da ću joj prenijeti mnogo emocija te izvesti taj nevjerojatni Dvořákov koncert za violončelo. Općenito se jako veselim dolasku u Hrvatsku, susretu sa svim tim sjajnim glazbenicima Simfonijskog orkestra HRT-a i nastupu s maestrom Pascalom Rophéom.

 

Veselim se susretu sa svima vama. Hvala vam puno i vidimo se 26. rujna!

 

Foto: Anoush Abrar